Onaj koji će ostati neprimijećen ipak je bio dovoljno vidljiv prije šest godina da Zvonimiru Juriću osigura nagradu za najboljeg debitanta. Mediji su ispratili film s uzvikom „konačno bez vojnih odora“, no Crnci, film s kojim Jurić ove godine dolazi u Pulu, odora ima napretek. U hrvatskoj kinematografiji slučaj dijeljenja redateljskog stolca nije prečest, no Zvonimir Jurić – nakon što je samostalno debitirao, okušao se u omnibusu (Seks, piće i krvoproliće) te u biografiju upisuje i taj modus operandi. Zajedno s Goranom Devićem snimio je Crnce, film koji prema objavljenim fotografijama i objavljenom sadržaju izgleda kao punokrvna ratna drama.
Jesu li Crnci dugo čekan odgovor na želju javnosti za dobrim hrvatskim ratnim filmom?
Ne znam je li javnost dugo čekala, ali znam da zaslužuje jedan. Jesu li Crnci taj dobar ratni hrvatski film – vidjet ćemo.
Koliko se brinulo o tome da film bude razumljiv strancima?
Nismo brinuli. Razmišljali jesmo, ali smo takvu mogućnost odbacili jer je smatram ucjenom i koloniziranom sviješću. Ucjenom koju redatelji, producenti sami sebi nametnu ne bi li se dopali zapadu. Filmove ne mislim raditi kao robu (hvala studentima). Ako se proda – izvrsno, ali to je nešto što dolazi poslije snimanja filma, ne kad pišeš scenarij ili tražiš glumce....
Ako se nekom strancu ili strankinji naš film sviđa a kontekst im nije jasan, mogu se lako informirati. Mislim da nejasne filmske informacije ne odlučuju o tome je li film dobar tom istom strancu. Uostalom, mnogi filmovi sa Balkana strasno pate od jedne mane – trude se biti dopadljivi zapadnjačkom oku. Odnosno, prikazati ove prostore kao iracionalne i obilježene strastima, uz obavezan folklor svadbi, pucanja, pogreba, alkohola – etno-ludila.
U filmu nema ženskih uloga – je li aglomeracija testosterona pred kamerama bila naporna za rad?
Nimalo; problemi koje smo imali a koji nisu prelazili, rekao bih, uobičajenu razinu problema koje donosi snimanje filma, nisu bili vezani uz spol.
Crnce ste snimili zajedno s Goranom Devićem – što je film dobroga dobio od vas, a što od Devića?
Neću odgovoriti na ovo pitanje, jer nikad nisam volio što su na albumima Beatlesa Lennon i McCartney potpisani kao autori većine pjesama – kao da Ringo i George nisu radili i svirali te iste pjesme. Goran i ja bili smo tim na ovom filmu. I ja to neću razdvajati.
Redateljske suradnje nisu previše česte – kako je izgledala suradnja, jeste li imali čvrstu podjelu zadataka?
Ovakva suradnja nikad nije laka. Ali ako se sjedne i razgovara o eventualnim budućim problemima i kako ih riješiti, onda nije nemoguće privesti posao kraju a da se suradnja ne raspadne. Goran i ja prilično smo otvoreno razgovarali o svemu što nas čeka, tako da kad su se zajebane stvari događale nismo bili nepripremljeni. I eto nas, još razgovaramo i nismo neprijatelji. Ma na to se može gledati kao na brak ili vezu. A svatko zna čega sve tu ima.
Čemu se možemo najviše radovati kod Crnaca; što je po vama najbolje u filmu?
Beskompromisnost, režija, glumci, atmosfera, kamera. Ne nužno tim redom.
Prije šest godina u Puli ste nagrađeni Brezom za najboljeg debitanta: jeste li tada mislili da ćete do drugog dugometražnog igranog filma (ukoliko izuzmemo Seks, piće i krvoproliće) doći brže i lakše?
Nisam mislio, jer nitko ne može dati jamstvo za ništa, pa tako ni kada ćeš dobiti svoj idući film. Trudiš se, radiš i nadaš da ćeš dobiti ili naći novac za iduću priliku. I tako do zadnjeg filma u životu.
Kinorama i Dalibor Matanić prošle godine u Puli organizirali su odličan tulum, hoće li ove godine isto ponoviti Kinorama i dvojac Dević–Jurić?
Čuj, to još ne znam, vidjet ćemo... Nemam ništa protiv organizacije dobrog tuluma.
Crnci: razgovor s redateljem Zvonimirom Jurićem