Godina 2009. već je sada godina Nikše Sviličića. Osim što će za desetak dana dugometražnim igranim prvijencem Vjerujem u anđele otvoriti 56. festival igranog filma u Puli, ove je godine postao nominalno najvažnijom hrvatskom filmskom osobom. Nikša Sviličić odnedavno je ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra, no u intervjuu koji slijedi pozabavili smo se samo njegovim debitantskim ostvarenjem. A tema je bilo i više no dovoljno: Vjerujem u anđele netipičan je hrvatski film i po temi i po načinu na koji je nastao. Snimana na dalekom Visu, ova mediteranska filmska romansa u sebi ima ono na što često zaboravljamo da postoji: zarazni vitalizam.

Vjerujem u anđele vaš je višestruko debitantski dugometražni igrani film – je li biti scenarist, redatelj i producent na vlastitom prvijencu naporno iskustvo?

Dodao bih još: skladatelj, montažer, glumac i dubler. Slažem se u potpunosti, to je više nego naporno iskustvo jer svaka od nabrojanih uloga, ukoliko je želite savjesno obaviti, zahtijeva potpunu predanost tom segmentu filma. Sve to traži enormnu količinu energije i jako puno vremena. Ipak, s obzirom da sam odradio sve spomenute uloge u filmu, mogu reći da je to iznimno dragocjeno iskustvo za filmskog redatelja; osjetiti rakurs razmišljanja producenta, glumca, skladatelja... S druge strane, neizmjerno sam uživao u svakoj ulozi koju sam imao tijekom nastajanja filma Vjerujem u anđele, jer je uistinu neponovljiv osjećaj kada vaša mašta poprimi konture zbilje i kada imate rijetku privilegiju svojim kreativnim radom stvoriti privid stvarnosti s kojim se, nakon što se pogase svjetla u kinu i projekcija otpočne, gledatelji mogu poistovjetiti... To je osjećaj koji se ne može riječima opisati...

Često se može pročitati, čuti kako je snimanje filma izvan Zagreba i okolice uvelike zahtjevniji (financijski i organizacijski) pothvat. Koje su bile najveće poteškoće, a koje prednosti snimanja na Visu?

Rad na filmu vrlo je precizno određen dispozicijama dana snimanja. Svaki najmanji otklon u smislu odgode dana snimanja ili slično, povlači za sobom financijske probleme, jer se tada mora napraviti novi algoritam lokacija, glumaca, objekata, odnosno značajno poskupljuje projekt. Tim tragom, snimanje filma na jednom od najudaljenijih (i najljepših!) dalmatinskih otoka – otoku Visu, bilo je vrlo riskantno... Ukoliko, primjerice, brod iz Splita za Vis ne isplovi toga dana zbog bure, naš plan snimanja ruši se kao kula od karata – glumce je teško ponovo sakupiti, lokacije više nisu u najmu, oprema je duže u renti... S ovim odmakom mogu reći da nisam bio ni svjestan koju smo sreću imali za vrijeme snimanja tijekom rujna i listopada 2008, jer je gotovo trideset dana zaredom u Komiži bilo lijepo vrijeme. Ipak, nerijetko smo zbog neredovitih brodskih pruga iz Splita za Vis morali koristiti usluge gliser-taksija jer glumci ne bi stigli na vrijeme na set da su čekali redovitu brodsku prugu. S druge strane, upravo zbog dislociranosti i osjećaja zapostavljenosti od makroregionalnih centara, lokalna zajednica je uvijek u takvim slučajevima dvanaesti igrač projekta jer ga doživljava (s punim pravom!) kao svoj. U našem konkretnom slučaju sam iznimno ponosan na to.

Medijski napisi poput "hrvatski Amarcord" i "hrvatski Mediteraneo" moraju laskati – predstavljaju li vam oni istodobno i breme velikih očekivanja?

Film Vjerujem u anđele romantična je mediteranska komedija s obilježjima drame i događa se na otoku nasred mora. Samim time, logične su asocijacije na spomenute filmske naslove. Naravno da mi takve usporedbe gode, ali moram reći da je naš film u konačnici (za razliku od Amarcorda i Mediteranea) ipak samo jedno malo, nepretenciozno, intimno djelo svih nas koji smo uživali radeći na njemu. Nakon dužeg vremena napravljen je hrvatski cjelovečernji film bez tmurne domaće zbilje, bez psovki, bez spomena ratova, bez PTSP-a, bez socijalnih tema. Vjerujem u anđele, naime, slavi ljubav i život u punom smislu njihovih značenja... U tom kontekstu uistinu jest blizak spomenutim naslovima. Osobno ću biti presretan ako naš film uspije prenijeti onu pozitivnu energiju kakva je vladala na setu tijekom snimanja i koju je cijela ekipa osjećala sve vrijeme rada na filmu.

Promovirali ste svoj film u Cannesu – kakve dojmove nosite s Azurne obale?

Pa ako je suditi po broju e-mailova koji stižu produkcijskoj kući Proactiva s pozivima na brojne svjetske festivale, dojmovi onih koji su vidjeli trailer filma više su nego dobri. Vjerujem u anđele će se, tim tragom, zasigurno prikazivati diljem svijeta u 2010. godini. Moram reći da, osim svjetskih filmskih festivala i smotri, postoji i iznimno velik interes regionalnih festivala za naš film, što me posebno veseli.

Kako je nastao scenarij filma Vjerujem u anđele?

Scenarij filma temelji se na istinitom događaju iz sredine 90-ih godina prošlog stoljeća. Naime, pročitao sam u crnoj kronici nekih novina nevjerojatno zanimljivu vijest o poštaru koji se ogriješio o pravila poštarske službe. Vijest sam izrezao i nadahnut njome u jednom dahu napisao scenarij filma Vjerujem u anđele. Zanimljivo je da se vijest koje me nadahnula za pisanje scenarija originalno nije odvijala na otoku, ali po dolasku u Komižu lokalni suradnici na filmu odmah su mi prišli i rekli kako su i oni: „... imali lokalnog poštara, Komižanina, ma baš istog takvog kao šta je taj iz crne kronike po kojem je nastao scenarij ...“. Tada sam shvatio da su ljudske sudbine istodobno tako slične i tako različite te da tema scenarija filma Vjerujem u anđele problematizira svevremensku dvojbu o ljubavi i sreći, koja je univerzalna i koja će imati svoje poklonike danas, sutra i za tisuću godina...

Kakva su Vaša očekivanja od filma na Festivalu u Puli?

Očekujem da se publika u Areni nakon što odgleda film osjeća dobro i punog srca... Nevjerojatno zvuči da se u zadnjih petnaestak godina hrvatske filmske produkcije na prste jedne ruke mogu nabrojiti domaći naslovi nakon kojih se osjećate sretno, poletno i ispunjeno po izlasku iz kina. Naravno, postoje iznimno dobri hrvatski filmovi sa „društveno korektivnim temama“ koji su ukazali na brojne probleme u našem društvu, ali Vjerujem u anđele za mene će biti uspješan na Festivalu u Puli, a i šire, ako uspijemo kod publike prizvati feeling good osjećaj i s tim i takvim predznakom potaknuti gledatelje na razmišljanje o vrlo slojevitoj temi kojom se film bavi.