Godine 2006. Antonio Nuić je, pakirajući se za povratak iz Pule, morao pronaći mjesta za tri Zlatne Arene. Sve džaba, njegov dugometražni prvijenac, donio mu je nagradu za najbolji scenarij, najbolju režiju i za najbolji film, a film je dobio Zlatnu Arenu i u kategoriji najbolje sporedne ženske uloge (Nataša Janjić). Tri godine kasnije evo ga ponovno u Puli u nominalno težoj situaciji, koja se najčešće i najkraće opisuje riječima drugi film. Filmu je ime Kenjac, nastao je u koprodukciji Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Velike Britanije i može se pohvaliti snažnom glumačkom postavom ispred kamera, ali i iskusnim i nagrađivanim članovima ekipe iza kamere.

Kenjac je vaš drugi dugometražni igrani film. Prvi, Sve džaba, osvojio je Pulu. Postoji li pritisak drugog filma?

Postojao je dok nismo krenuli u realizaciju filma. Onog trenutka kad je krenulo snimanje, sve sam zaboravio. Sad kad je sve gotovo, sretan sam jer smo sve što je bilo u scenariju uspjeli prenijeti na film. Moja osobna očekivanja su ispunjena i svoj dio posla sam završio. Kakav će biti prijem filma, izvan je moje moći.

Kenjac je hercegovački naziv za magarca, no magarac u vašem filmu nije kenjac, nego su to ljudi. Objasnite nam razlike.

Kenjac je pogrdan naziv koji se vrlo često koristi za tvrdoglava i nerazumna čovjeka. Film se bavi i tim ljudskim karakteristikama.

Kako je nastao scenarij; jednako brzo kao onaj za Sve džaba ili ste ovoga puta malo duže pisali?

Proces konkretnog pisanja trajao je jednako kao na Sve džaba. Radi se o otprilike tjedan dana. Ono što prethodi samom pisanju, smišljanje, promišljanje likova i njihovih motivacija, porijekla, izgleda, želja, mogućnosti, mana, vrlina, mjesta i vremena radnje, koliko dana, koliko noći traje duže i uključuje dosta zurenja u plafon i zapisivanja nepovezanih natuknica. Nikad ne znam točan početak tog procesa ali vjerojatno traje oko šest mjeseci. I trenutno radim na četiri nova scenarija na taj način, bez ikakve ideje kad bi neki mogao biti gotov.

Prema najavama, Kenjac se može smatrati studijom ljudi i međuljudskih odnosa. Sniman je u Hercegovini, u Drinovcima – koliko je riječ o autobiografskom filmu?

Konkretnije rečeno, obiteljskih odnosa. Prije svega između oca i sina. Ima i autobiografskih elemenata, popriličnoo razbacaniih u ponekim detaljima, a manje konkretiziranih u nekom ili jednom liku. Ima ih u svim likovima pomalo.

Filip Šovagović je jednom rekao da su otac i sin dva čovjeka koji hodaju istom ulicom u istom pravcu ali na suprotnim stranama. Što vi na to kažete?

Ja bih dodao da sin često prelazi na očevu pa se vraća na svoju stranu.

Kako je bilo snimati u Hercegovini? Je li bilo tehnički i organizacijski zahtjevno?

Dio filma je sniman u Hercegovini, u Drinovcima, a dio u Seocima u Hrvatskoj. Snimanje na terenu uvijek je ponešto zahtjevnije, ali je organizacija bila besprijekorna, kao i prijem ekipe u mjestima u kojima smo snimali, tako da je sve prošlo manje-više glatko.

Glumačka je ekipa raznovrsna i po godištu, i po mjestu rođenja i po trenutnoj adresi – je li kemiju među njima trebalo stvarati ili se ona desila spontano?

Radi se o vrhunskim glumcima s puno iskustva. S takvom ekipom je bilo izuzetno lako raditi.

Jednu je nagradu film već dobio i prije no što se počeo snimati. Koji rasplet priželjkujete u Puli 2009.?

Nagrade uvijek gode i vesele, no vrhunac radosti stvaranja filma događa se puno prije ikakvih nagrada.