Za one koji prate samo dugi hrvatski filmski metar, Zdravko Mustać novo je redateljsko ime, no redovni posjetitelji Dana hrvatskog filma za njega odavno znaju. Riječ je o vrlo uspješnom, nagrađivanom dokumentaristu i eksperimentalistu koji rijetko sjedi prekriženih ruku. Film Blizine prvi je njegov dugometražni igrani film i na ovogodišnjoj Puli bit će najstariji debitant. Blizine su film intrigantnog koncepta, sa samo dvoje glumaca i radnjom smještenom u skučene okvire dizala. Poznavajući Mustaćev dosadašnji rad, reklo bi se: jednostavnu složenost mogli smo i očekivati.

Blizine ispočetka nisu zamišljene kao dugometražni projekt. Kako to da su se metri produžili?

U početku nastanka filma zamisao je bila realizirati ga u okviru kratke forme. Međutim, kao i svaki moj film, i ovaj je imao dugotrajni proces rađanja, i u tom grozničavom periodu razmatranja materije dopustio sam da mi priroda bazičnog i čvrstog koncepta filma, dva lika u liftu, ponudi dovoljno slobode i prostora za produženje na dugometražnu formu. Uz svesrdnu potporu cijele ekipe i producentice Vere Robić-Škarice, to sam uspio i ostvariti.
Može se reći da sam krenuo od Blizine, a završio na Blizinama.

Dvoje ljudi u jednom dizalu – koliko je naporno bilo snimanje s tehničkog aspekta?

Sam zadatak tretiranja dvoje lica u suženom filmskom igralištu bio je jako zahtjevan poduhvat. Uspio sam sastaviti malu, ali učinkovitu ekipu, i profesionalaca i prijatelja koji su grizli tijekom cijelog snimanja. Dobra suradnja i temeljita priprema, posebno sa snimateljem Borisom Poljakom i scenografom Đorđem Jandrićem, spustila je sve tehničke probleme, i one najteže poput baratanja elementima scenografije i mobilnosti kamere, na razinu zaigrane ali i ozbiljne realizacije svih, pa i gotovo nemogućih režijskih prohtjeva.

A s kadrovskog? Fokus je bio samo na dvoje glumaca. Kako su se glumci nosili s pritiskom seta?

Pred izazovnim rolama našli su se glumci debitanti na dugometražnom igranom filmu – Anica Kovačević i Damir Klemenić. Bit ideje filma, gdje je kamera na licima dvoje glumaca skoro devedeset posto trajanja filma, upozoravala me da nemam prostora za neuvjerljivost i glumačko nesnalaženje. Stvorila se i obveza za inzistiranjem na suptilnosti u svakom elementu glumačkog izričaja. Natjerao sam svoje glumce da dvadesetak dana prije snimanja uvježbamo svaki pokret, svaku gestu, svaku izgovorenu riječ do iznemoglosti, da bi se tako na snimanju stvorili uvjeti da se glumačka igra odradi što bezbolnije i što autentičnije.

Blizine su film koji uvelike ovisi o glumačkim izvedbama – kako ste došli do glumaca; oni iza sebe nemaju brojne projekte?

Lica koja nisu istrošena, to je bila bazična postavka u traženju glumaca. Želio sam nova lica koja će otplesati izazovne filmske interpretacije i koja će u njih unijeti svu svoju energiju. Lica koja dosad nisu imala priliku pokazivati umijeće glumačke preobrazbe. Nakon kratke audicije, odlučio sam se za glumce – filmske debitante Anicu Kovačević, koja je upravo završavala studij glume i Damira Klemenića, majstora tjelesnog teatra i protagonista kazališne off -scene. Dobio sam pozitivnu glumačku simbiozu koja se u svakom kadru prelila u savršeno ukomponirani par igrača koji tumače likove sa dijametralno suprotnim i nespojivim karakterima.

Kako je nastao scenarij, odakle nadahnuće?

Svaki svoj film radim samo i isključivo ako mi predstavlja izazov, odmak od ustajalog, potrebu za otkrivanjem novog, a samim time i rizik. U protivnom ne vidim smisao u bavljenju filmom. Pred sebe volim servirati brdo problema koje treba rješavati. Ovaj put sam krenuo do još jedne izazovne točke, do rubne situacije. Htio sam svoj filmski svijet smjestiti u što ograničenije područje djelovanja. Izabrao sam lift. Jedino takav omeđeni prostor sa suženim manevarskim mogućnostima mogao je zadovoljiti moju kreativnu glad. A struktura priče je lagano i logično proizašla iz te klaustrofobične atmosfere.

Poznati ste i priznati eksperimentalist, trebamo li očekivati eksperimentalne filmske elemente u Blizinama?

U Blizinama sam kroz klasičnu priču, građenu u devet sekvenci, kreirao sliku o dvoje potpuno različitih ljudi koji su osuđeni jedno na drugo. Ono što je za mene u cijeloj toj kompoziciji filma inovativno i medijski izazovno jest postupak s elipsama između sekvenci, dakle vremenskim razmacima, koji razbijaju uredni linearni slijed događaja unutar lifta. Film na taj način, tražeći nešto angažiranijeg gledatelja, nudi široku lepezu iščitavanja svih segmenata u odnosu ponuđenog i skrivenog, i u odnosu viđenog i naslućenog. Kroz takvu formu obogaćuje i nadograđuje doživljaj nadrealne izokrenute zbilje u kojoj djeluju likovi u borbi za goli opstanak.

Već godinama možemo čitati i slušati kako digitalizacija filma znači smanjenje budžeta, demokratizaciju medija. Je li stvarno tako? Postprodukcija u digitalnom kontekstu nije niti jednostavna niti jeftina.

Zakleti sam ljubitelj punokrvne filmske slike. I dalje opčinjen njenom toplinom, strašću i bogatstvom doživljaja. Digitalizacija medija služi mi samo kao supstitut, nužno zlo, koje teško može nadomjestiti film. Dostupnost i praktičnost videa razlozi su zbog kojih radim na njemu. Naravno, istina je da i troškovi u kontekstu upotrebe digitalnih medija nisu zanemarivi.

Nakon ulaska u dugometražne igrane vode, mislite li se u njima i zadržati?

Mislim. Dugometražni igrani film oduvijek me privlačio. Imam u planu realizirati još podosta inovativnih struktura filmskog izlaganja za koje mi jedino forma dugog filma može poslužiti kao idealan okvir.