Radojka Tanhofer
Vjesnikova Nagrada Krešo Golik za životni doprinos filmskoj umjetnosti (2008)
piše: Tomislav Šakić
Vjesnikova Nagrada Krešo Golik ove je godine dodijeljena Radojki Tanhofer, osobi čije ime stoji iza montaže većine hrvatskih filmova klasičnoga razdoblja. Na navodnim marginama hrvatskoga filma – mimo poznatijih redatelja ili glumaca, pa i snimatelja, desetljećima su se pojavljivala ista imena, koja su kod upućenijih budila zanimanje za kreativne individualce koji samozatajno obavljaju svoj posao i nisu pod reflektorima javnosti. Primjerice: glazbena voditeljica Lidija Jojić, skripterica Ivanka Forenbacher, montažer zvuka Zoran Lhotka, scenograf Vladimir Tadej. Poneki opisi posla toliko su specifični da mnogi niti ne znaju što osoba zapravo radi.
Glazbeno vodstvo? Naravno, ipak je poznato – čak i nefilmskoj javnosti, da je montaža jedan od kreativnih i autorskih segmenata kolektivnog rada na filmu, uz glazbu, kameru, glumu, scenarij i dakako režiju. Ipak, montažere se slabo pamti. Jedan od najčešćih natpisa u hrvatskim filmovima jest „montaža Radojka Tanhofer“ – njezino ime stoji iza takvih klasika kakvi su Koncert, H-8..., Rondo, Samo ljudi, Tri Ane, Kad čuješ zvona, Družba Pere Kvržice, Povratak...
Radojka Tanhofer – do 1963. na špicama potpisivana djevojačkim prezimenom, kao Radojka Ivančević, postala je konstantom. Učila je od majstora montaže Branka Marjanovića, kojemu je montirala sva tri kinofilma, njezino ime stoji iza zahtjevne montaže Belanova Koncerta i Tanhoferova H-8..., bila je među poratnim pionirima i sudionicima klasičnoga doba hrvatskog filma (montirala je prvu hrvatsku poratnu produkciju, Živjeće ovaj narod, filmove Branka Marjanovića, Kreše Golika, Nikole Tanhofera, Branka Bauera), preko vremena autorskog filma iz 1960-ih (montirala je filmove Antuna Vrdoljaka, Zvonimira Berkovića, Fadila Hadžića), no montažni stil ostaje joj vezan uz autore klasičnoga prosedea, da bi se od sredine 1970-ih više posvetila pedagoškom radu na filmskom odsjeku današnje Akademije dramske umjetnosti, baš kao i drugi filmaši kojima domaća kinematografija nije osigurala kontinuiran rad u filmskoj proizvodnji – njezin suprug Nikola Tanhofer, potom Branko Belan, s kojim je vodila Katedru za montažu, Krešo Golik, koji je i aktivno režirao, premda pomalo na margini (i izvan Jadran filma).
Važniji filmovi: Živjeće ovaj narod (Nikola Popović, 1947), Zastava (Branko Marjanović, 1949), Plavi 9 (Krešo Golik, 1950), Ciguli Miguli (B. Marjanović, 1952), Koncert (Branko Belan, 1954), Djevojka i hrast (K. Golik, 1955), Trenutki odločitve (František Čap, 1955), Opsada (B. Marjanović, 1956), Dolina miru (France Štiglic, 1956), Nije bilo uzalud (Nikola Tanhofer, 1957), Samo ljudi (Branko Bauer, 1957), H-8... (N. Tanhofer, 1958), Osma vrata (N. Tanhofer, 1959), Tri Ane (B. Bauer, 1959), Sreća dolazi u 9 (N. Tanhofer, 1961), Abeceda straha (Fadil Hadžić, 1961), Da li je umro dobar čovjek? (F. Hadžić, 1962), Dvostruki obruč (N. Tanhofer, 1963), Nevesinjska puška (Žika Mitrović, 1963), Svanuće (N. Tanhofer, 1964), Rondo (Zvonimir Berković, 1966), Protest (F. Hadžić, 1967), Tri sata za ljubav (F. Hadžić, 1968), Sarajevski atentat (F. Hadžić, 1968), Kad čuješ zvona (Antun Vrdoljak, 1969), Divlji anđeli (F. Hadžić, 1969), Ljubav i poneka psovka (A. Vrdoljak, 1969), Bablje ljeto (N. Tanhofer, 1970), Idu dani (F. Hadžić,1970), Družba Pere Kvržice (Vladimir Tadej, 1970), Lov na jelene (F. Hadžić, 1972), Deps (A. Vrdoljak, 1974), Kuća (Bogdan Žižić, 1975), Mećava (A. Vrdoljak, 1977), Povratak (A. Vrdoljak, 1979). Od televizijskih radova ističe se montaža kultne TV serije Kuda idu divlje svinje (1970).
Koncert
Povodom Vjesnikove nagrade Krešo Golik montažerki Radojki Tanhofer, 55. festival igranog filma u Puli prikazuje hrvatskog predstavnika na Prvoj reviji domaćeg filma 1954. – film Koncert redatelja Branka Belana...
Hrvatska, 1954, 96 min, crno-bijeli
produkcijska kuća: Jadran film
producent: Predrag Drezga
režija: Branko Belan
scenarij: Vladan Desnica (prema priči Branka Belana)
uloge: Nada Škrinjar/Neda Pataki, Miroslav Petrović, Marija Piro, Relja Bašić, Boris Buzančić
kamera: Oktavijan Miletić
montaža: Radojka Tanhofer
scenografija: Želimir Zagotta
kostimografija: Marko Cerovac
glazba: Silvije Bombardelli
SADRŽAJ: Film je priča o glasoviru koji mijenja vlasnike tijekom nekoliko desetljeća. Kao djevojčica, Ema nesretnim spletom okolnosti nastrada upravo zbog toga glazbala. U samoći, označena ozljedom, čeka kraj rata i voljenog čovjeka. Uskoro joj se pruži prilika ostvariti sve želje, uz neizbježno pitanje - nije li prekasno za snove...
O FILMU KONCERT
piše: Tomislav Šakić
Koncert Branka Belana nije pobijedio na prvom pulskom festivalu 1954. godine; štoviše, na taj najiščekivaniji hrvatski film svoga vremena (o čemu svjedoče ondašnje novine i popularni tisak koji je pratio ulična snimanja u Zagrebu, s mnoštvom statista i Zagrepčana, dok su audicije za uloge male Eme i Beate bile iznimno posjećene) nakon premijere u Puli spustila se šutnja. Krivnja vjerojatno nije bila u Belanovoj režiji, čak ni tada (dapače, rijetki novinski osvrti hvalili su Belanovu mizanscenu i Miletićev rad s kamerom), kao ni u imenu scenarista, Vladana Desnice (koji je tek nekoliko godina nakon Koncerta romanom Proljeća Ivana Galeba stekao status književnog klasika, dok je u trenutku snimanja Koncerta još uvijek bio pisac inkriminiran romanom Zimsko ljetovanje u kojemu se, kako kaže pamtljivi citat iz jedne ondašnje socrealističke kritike „u 198 stranica partizani spominju samo jednom“).
Kada je film nakon četvrt stoljeća počeo stjecati status klasika, koji mu je danas neupitan, dok se film (i Belanov ignorirani opus uopće) otvara sve raznovrsnijim iščitavanjima, moglo se učiniti da šutnja nije uzrokovana ideološkim i političkim razlozima, jer u filmu naizgled nije bilo ničega neprikladnoga državnoj ideologiji. Međutim, upravo se u tome nalazi razlog orkestriranog ignoriranja Belana (koji je, nakon sukoba s cenzurom oko filma Pod sumnjom 1956, godinama prijavljivao filmske scenarije koji nisu dobivali prolaznu ocjenu), a što se kasnije lako moglo zaboraviti – upravo u apolitičnosti nalazio se najveći grijeh Koncerta u ondašnjem kontekstu. Nije problem bio samo u tome da je gluma, često kritizirana kao ukočena, bila režijski svjesno vođena kao pokušaj primjene Brechtovih ideja o glumi, niti u montažnim elipsama koje su dodatno radikalizirale nemogućnost gledateljskog uživljavanja u fabulu filma, niti u namjernim promjenama stila u epizodama, u duhu modernističke parodije (što su postupci koji su Koncert učinili ne samo ranim vjesnikom modernizma u hrvatskom filmu i jugoslavenskoj kinematografiji, nego i jednim od najradikalnijih modernističkih istupa u hrvatskome filmu uopće), nego ponajviše u tome da Koncert nije pristao uz ikakve ideologizirane obrasce, osim uz radikalan stav o samodostatnosti (filmske) umjetnosti.
Poratno vrijeme monolitne ideologije i petoljetki možda jest bilo na izmaku, ali stav Koncerta je nedvosmislen: bio je to film o umjetnosti, o glazbenici žrtvovanoj Velikoj Povijesti, koja odbija sudjelovati u Revoluciji i koja – kao i tramvajac na kraju Bauerovih Triju Ana, odabire osamljeni očaj umjesto proklamirane mladosti i radosti; film strukturiran kao koncert (epizode imaju ritam koncertnih stavaka); film za koji je jedina ideologija ona umjetnička; film koji je izravno optužio ideologiju kao instancu koja uništava ljudske živote, a nametnuti kolektiv kao ono što uništava individuu. Više od 50 godina kasnije, Koncert je i dalje takav film; riječima organizatora retrospektive hrvatskoga filma u njujorškom Lincoln Centru 2007: „Predivno ostvareno djelo, sa superiornom kamerom Oktavijana Miletića, Koncert posjeduje mračnu, umalo egzistencijalističku osjećajnost koja izrazito odudara od gotovo neumornog optimizma drugih onodobnih filmova iz Jugoslavije i sovjetskoga bloka.“
Arsen Dedić
Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo na području filma (2007)
piše: Irena Paulus
Arsen Dedić (Šibenik, 28. srpnja 1938), pjesnik, skladatelj i pjevač, posebno istaknut na području glazbe za filmove i televiziju, gdje je njegova potreba za cjelokupnošću umjetničkog stvaranja, za time da bude sastavni dio Gesamtkunstwerka, našao svoj pravi odraz. Kao jedan od rijetkih autora zabavne glazbe Dedić je skladanju filmske glazbe pristupio vrlo ozbiljno i promišljeno. Vrativši se orkestru, koji je u sedamdesetim i osamdesetim godinama 20. stoljeća sve sigurnije izmicao iz hrvatskog filma, pokazao se pravim majstorom melodije, lirskog i dramatskog harmonijskog oblikovanja, postupanja s različitim (živim) instrumentalnim skupinama, pa čak i zadiranja u suvremenu klasičnu glazbu koja se smatrala isključivom privilegijom ozbiljnih skladatelja. Oslanjajući se na vlastito iskustvo stvaranja i izvođenja pjesama, Dedić ga bez poteškoća prenosi na film. Stoga nikada nije iskusio problem prelaska iz jednoga glazbenoga žanra (poput skladanja popratne filmske glazbe) u drugi glazbeni žanr (primjerice skladanja filmskih pjesama), što je problem kojemu su se teško prilagođavali i mnogi svjetski poznati filmski skladatelji. Skladao je za najrazličitije filmove, obilježivši svojim glazbeničkim umijećem četrdesetak igranih, petnaestak dokumentarnih, desetak animiranih i pedesetak televizijskih filmova, pritom uvijek ostajući samosvojan – filmski skladatelj prepoznatljiva, lirskoga glazbenoga jezika koji još uvijek neumorno sklada. Entuzijazam, trud, potpuno uživljavanje i neupitna kvaliteta temeljne su odlike stvaralaštva Arsena Dedića, kantautora, pjesnika i skladatelja, koji je znanje i umijeće poklonio svim umjetnostima, a ponajviše glazbi.
ODABRANA FILMOGRAFIJA
IGRANI FILMOVI:
1. Živa istina, Tomislav Radić, FAS, 1972.
2. Vlak u snijegu, Mate Relja, Croatia film, 1976.
3. Godišnja doba, Petar Krelja, Zagreb film, 1979.
4. Vlakom prema jugu, Petar Krelja, Zagreb film, Kinematografi, 1981.
5. Tajna starog tavana, Vladimir Tadej, Croatia film, Filmove Studio Gottwaldo, 1984.
6. Od petka do petka, Antun Vrdoljak, FRZ Dalmacija, 1985.
7. Glembajevi, Antun Vrdoljak, Jadran film, Televizija Zagreb, 1988.
8. Donator, Veljko Bulajić, Jadran film, Meteor film, 1989.
9. Karneval, anđeo i prah, Antun Vrdoljak, Jadran film, HTV Zagreb, 1990.
10. Stela, Petar Krelja, Urania film, Avala film, 1990.
11. Ne zaboravi me (Fergismajniht), Jakov Sedlar, Croatia film, HRT, 1996.
12. Pont Neuf, Željko Senečić, HRT, IPI International, 1997.
DOKUMENTARNI FILMOVI:
.
1. Vrijeme igre, Petar Krelja, Zagreb film, SDF, 1977.
2. Treća smjena, Petar Krelja, Zagreb film, 1981.
3. Ivan Rabuzin: Uvijek sa suncem, Antun Vrdoljak, Jadran film, 1986.
4. O djelu Ivana Meštrovića, Antun Vrdoljak, Jadran film, 1986.
5. Sakralna umjetnost u Hrvata, Jakov Sedlar, MGC, HTV, Klein film, 1990.
6. Licem u lice, Željko Senečić, Lira fundacija, Gama studio Croatia, 1993.
7. Numizmatika na hrvatskom povijesnom tlu, Radovan Ivančević, Stela film, 1998.
8. Istra iz zraka, Radovan Ivančević, Stela film, 2000.
9. Kulturna baština Istre, Radovan Ivančević, Stela film, 2000.
10. Crkve i dvorci Hrvatskog Zagorja, Radovan Ivančević, Stela film, 2000.
ANIMIRANI FILMOVI:
1. Detelček: Djetlić, Martin Pintarić, Viba film, Ljubljana, Kinematografi Zagreb, 1973.
2. Fiskultura, Vera Vlajić, Zastava film, 1982.
3. Kod kuće je najbolje: Prijestupni dan, Joakim Marušić, Zagreb film, 1988.
4. Ad astra, Edvin Biuković, Zagreb film, HTV, 1991.
5. Cvrčak, Dušan Gačić, Filmoteka 16, 1992.
6. Komarac (Mosquitoman), Krešimir Mesić, Croatia film, 1992.
7. Zemlja sna, Magda Dulčić, Zagreb film, 1993.
8. Kravata croatica, Boris Kolar, Filmoteka 16, 1994.
TELEVIZIJSKE SERIJE I DRAME:
1. Prosjaci i sinovi, Antun Vrdoljak, 1972. (TV serija, 13 epizoda)
2. U registraturi, Joakim Marušić, TV Zagreb, 1974. (TV serija, 9 epizoda)
3. Zagrljaj, Antun Vrdoljak, RTV Zagreb, 1990. (TV serija: I. epizoda – Karneval; II. epizoda – Koštane zvijezde; III. epizoda – Anđeo; IV. epizoda – Prah; V. epizoda – Zagrljaj)
4. Sestre, Branko Ivanda, HRTV, 1991. (TV film)
5. Jedrima oko svijeta, Zvonimir Ilijić, Hrvatska televizija, 1993. (dokumentarna TV serija, 11 epizoda)
6. Narodni mučenik, Želimir Mesarić, HRT, 1993. (TV drama)
7. Kositreno srce, Mladen Juran, HRT, 1994. (TV film)
8. Pustolovina u Hrvatskoj, Mario Saletto, glazba: Arsen Dedić sa Srđanom Sacherom, HRT, 1999. (putopisna TV serija)
Vanja Drach
Nagrada Fabijan Šovagović Društva hrvatskih filmskih redatelja za glumca ili glumicu čije je djelovanje ostavilo trag u povijesti hrvatskoga filma (2008)
piše: Tomislav Šakić
Vanja Drach (Bošnjaci kraj Vinkovaca, 1. veljače 1932) pojavio se na hrvatskome filmu kao esencija glumca – šekspirijanskoga stava, šaputavog i škriputava glasa, egzistencijalističkog metaforičkoga bremena na plećima, ciničnog i deziluzioniranog poznavanja ljudskih karaktera. Njegov je lik glumca Kreše u klasičnom filmu Nikole Tanhofera H-8... (1958) među pamtljivijima - kao putnik iz ukletog autobusa, hita u neizbježnu nesreću. Otada, Drach je konstanta hrvatskoga filma i televizije. Premda rijetko u prvome planu, ostaje utjelovljenjem likova građanskoga habitusa – pojavio se, među ostalim, u filmovima Pustolov pred vratima Šime Šimatovića (1961), Svanuće Nikole Tanhofera (1964), Crne ptice Eduarda Galića (1967), Iluzija Krste Papića (1967), Kad čuješ zvona Antuna Vrdoljaka (1969), Pucanj Kreše Golika (1977), Godišnja doba Petra Krelje (1979), Visoki napon Veljka Bulajića (1981), Vlakom prema jugu Petra Krelje (1981), Za sreću je potrebno troje Rajka Grlića (1985), Obećana zemlja Veljka Bulajića (1986) i Garcia Dejana Šorka (1999).
Igor Galo
Nagrada Marijan Rotar (2008)
Već tradicionalno na Festivalu igranog filma u Puli dodjeljuje se nagrada Marijan Rotar pojedincima i institucijama koji su podjednako svojim idejama i djelima spojili Pulu i film.
Nagrada nosi ime u čast osnivača i idejnoga tvorca Pulskog filmskog festivala Marijana Rotara, autora jedinstvene umjetničko-organizacijske formule koja traje do danas. Pula se nagradom zahvaljuje i njemu i svima koji su slijedili njegovu viziju stvarajući desetljećima ovu manifestaciju.
Ovogodišnji dobitnik nagrade jest hrvatski glumac Igor Galo.
Slaveći 40 godina filmske karijere upravo 2008, Igor Galo jedan je od umjetnika koji su od najranije mladosti vezani uz sedmu umjetnost i Pulski filmski festival.
Zaljubljenik u pokretne slike, svestranog rada ispred i iza kamera, Igor Galo svojim je dugogodišnjim profesionalnim zalaganjem na najbolji način povezao grad Pulu i filmsko stvaralaštvo.
Puljanin i vjerni pratitelj Festivala od njegovih početaka, proslavio se već svojom prvom, i to glavnom ulogom. Riječ je o filmu Imam dvije mame i dva tate redatelja Kreše Golika iz 1968. u kojem je glumio s nepunih dvadeset godina. Od tada je nastupio u više od šezdeset filmskih i televizijskih projekata u zemlji i inozemstvu, surađujući i s cijenjenim svjetskim filmašima poput američkog redatelja Sama Packinpaha. Glumio je i u kazalištu, a 1985. debitira kao redatelj kratkometražnim filmom Navijač snimljenim u Puli. Godine 1988. osniva filmsku radnu zajednicu Histria film, realiziravši mnogobrojne dokumentarne, televizijske i glazbene spotove te namjenske filmove.
Među ostalim, odigrao je glavnu ulogu u filmu Zlatne godine redatelja Davora Žmegača iz 1992, jednom od prvih filmova snimljenih u Hrvatskoj nakon osamostaljenja 1991.
Vlasnik je bogata festivalskog arhivskog materijala kojeg će dijelom ustupiti Festivalu igranog filma u Puli, a autor je i filma o 55. godina Festivala.
Prva revija domaćeg filma
U sklopu Svečanog otvaranja u Areni i prigodom svog jubileja, 55. festival igranog filma u Puli prikazuje kratkometražni dokumentarni film redatelja Branka Bauera u kojem je zabilježeno ozračje prvog pulskog festivala...
Hrvatska, 1954, 5 min, crno-bijeli
režija: Branko Bauer
SADRŽAJ: Filmski žurnal prikazuje prvo izdanje Festivala u Puli kroz isječke iz filmova i kadrove članova filmskih ekipa. Prva revija domaćeg filma predstavlja naslovni događaj kao „smotru uspjeha domaće filmske industrije“, svjedočeći svojevrsnoj izgradnji jugoslavenskog star-sistema i pop-kulture. Tu su i snimke tadašnjih filmskih zvijezda (koje narator naziva filmskim radnicima) kako uživaju na ljetovanju u Puli...
english
24. lipnja 1954. godine otvoren je u pulskoj Areni prvi filmski festival - Revija domaćih filmova. Pročitajte više o prvom festivalu i pogledajte arhiv svih festivala.