Krsto Papić filmsku karijeru započinje 1956. godine kao asistent poznatih redatelja Fedora Hanžekovića, Veljka Bulajića i Mate Relje, a kao redatelj samostalno debitira 1965. epizodom Čekati u omnibus-filmu Ključ. Svi njegovi filmovi ugođajem te tematski-povijesno, socijalno i politički zrače pripadnošću hrvatskom podneblju. Odnosi se to na daljnje igrane filmove (Iluzija, Lisice, Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, Izbavitelj, Život sa stricem, Tajna Nikole Tesle, Priča iz Hrvatske, Kad mrtvi zapjevaju i drugi) koji donose živu i bogatu panoramu političkog i ekonomskog života Hrvatske od 1945. do danas. Istu tematiku, u prvom redu probleme osiromašivanja, iseljavanja, odnarođivanja, prodora sredini stranih kulturnih obrazaca, kao i političke i policijske represije, pruža i njegov antologijski ciklus dokumentarnih filmova nastalih od kraja šezdesetih do sredine osamdesetih godina. U filmovima kao što su Halo München, Mala seoska priredba, Nek’ se čuje i naš glas i Specijalni vlakovi Papić progovara jezikom izvornoga dokumentarista koji je asimilirao tendencije najnovijih svjetskih dokumentarističkih struja: odlikuje ga dar realističkog zapažanja, duhovitog komentiranja i osjećaj za životne probleme ljudi koje prikazuje, i to iz svih regija Hrvatske. Njegovi su filmovi nagrađivani na inozemnim i na hrvatskim festivalima (Montréal, Oberhausen, Trst, Beograd, Pula). Budući da su Papićevi filmovi često nastajali uz suradnju ili prema istaknutim književnim djelima hrvatskih pisaca (Ivo Brešan, Zvonimir Majdak, Ivan Aralica, Mate Matišić i drugi), njegov opus predstavlja kreativnu sponu između hrvatskog filma i novije hrvatske književnosti.

Obrazloženje ocjenjivačke komisije o dodjeli nagrade Vladimir Nazor za životno djelo na području filma Krsti Papiću