• Razgovor: Damir Čučić, redatelj filma Pismo ćaći

    Otvorenost prema publici

     

    Beader i Gulin se manje-više nisu poznavali, a prvi su se put susreli na dan snimanja svoje prve zajedničke scene. Prije toga sam ih malo posvadio tako da je na samom setu postojala stvarna tenzija

     

    razgovarao Janko Heidl

     

    Sudeći prema premijernom prikazivanju, publika je odlično prihvatila Vaš razmjerno hermetičan, gotovo eksperimentalan, neuobičajeno strukturiran spoj dokumentarnog i igranog filma.

     

    Pismo ćaći je takozvani art-film, ali otvoren prema publici. Tome sam se nadao, a tako se, čini se, i pokazalo. Mislim da je ono što ga nosi humor i duhovitost koji u njemu postoje. Naravno, u montaži čovjek nije siguran što će doista biti smiješno, jer iste štosove čuje bezbroj puta, no gledajući film s publikom, bilo mi je drago čuti smijeh. Nije bilo grohota, ali je jako lijep osjećaj čuti kako se različiti ljudi smiju na različitim mjestima, kako kome paše koji štos.

     

    Rekao bih da su gledatelji dirnuti i emocionalnom snagom.

     

    Riječ je o problemima u komunikaciji koje svatko od nas ima sa svojim roditeljima. A emocije su došle ponajprije od glumaca. Ishodište je dobrim dijelom u Milivoju Beaderu, koji je u svoj monolog ugradio autobiografske elemente vlastita odnosa s ocem. Početna je zamisao bila snimiti svojevrsnu ispovijed žene koja se preko kamere obraća raznim članovima obitelji koje više nikad neće vidjeti. Budući da to nije išlo, jer sam inzistirao na improvizacijama, a ljudi traže scenarij, u druženju s Beaderom pokazalo se da bi se njemu svidio takav način rada, kao i tema, pa sam s ideje o ženi prešao na snimanje muškarca.

     

    Koliko je trajalo snimanje?

     

    Snimali smo osamnaest radnih dana, ali tijekom četiri godine, s popriličnim stankama. Razlozi su bili mahom financijske naravi, no to je imalo i prednosti. Naime, imali smo prigodu pregledavati snimljeni materijal, mijenjati ga, montirati na razne načine i dalje iz toga razvijati film o kojem smo imali tek okvirnu ideju.

     

    Isprva je zamišljen samo kao sinovljeva video-monodrama?

     

    Otprilike. No zatim nam se učinilo kako bi bilo dobro uvesti oca, a moja je prva ideja bila da to bude Beaderov stvarni otac. Ni to nije išlo jer njih dvojica to nisu uspjeli iskomunicirati.

     

    Na scenu je stupio Mate Gulin, u ulozi ćaće.

     

    Uvevši njega u film, dobili smo malo mediteranskog štiha. A kako je on po zanimanju i producent, pronašao je kuću, nedaleko slapova Krke, koja je svojom zanimljivošću dodatno obojila cjelinu. To je zapravo kuća njegovih rođaka, što je bila prilično povoljna okolnost, jer Mate uistinu ima određenu emociju prema tom objektu.

     

    Jedna od posljednjih scena, dugi, statični kadar druženja ćaće i sina ispred kuće, ostavlja jak dojam.

     

    Beader i Gulin se manje-više nisu poznavali, a prvi su se put susreli na dan snimanja svoje prve zajedničke scene. Prije toga sam ih malo posvadio, igrajući na njihove glumačke taštine, tako da je na samom setu postojala stvarna tenzija neugode. 

     

    Na špici filma nije potpisan scenarist.

     

    Ne, zato što scenarija ni nema. Improvizirali smo. Nije bilo ni repeticija u klasičnom smislu nego smo snimali niz različitih varijacija na teme koje sam unaprijed odredio i dogovorio s glumcima, a budući da je ekipa bila mala i okretna, lako smo pratili njihove ponude. Dečki su se u tome odlično snašli.