srijeda | 24. srpnja. 2013
Enigma u naslovu
Razgovor: Filip Šovagović, redatelj i producent filma Visoka modna napetost
Zapravo ne razumijem shemu po kojoj film mora biti dovršen par mjeseci po svršetku snimanja. Po meni ga treba raditi onoliko koliko treba da se dovrši
Film se dosta dugo krčkao u postprodukciji – snimanje je završeno još u proljeće 2011., a najavljivali ste da ćete ga prikazati na prošlom Pulskom festivalu.
Po završetku snimanja imali smo pet terabajta materijala ‒ osigurali smo se sa svih strana, pa smo u montaži mogli razmišljati u kojem ćemo smjeru otići. Montažno smo isprobali sve moguće verzije trajanja, pozicija, strukture, glazbe… Bilo je silno naporno, ali smo na kraju bili jako sretni verzijom koju smo prikazali ovdje u Puli. Prva verzija, koja se meni činila kao gotov film, trajala je oko četiri sata. Jedna kasnija, kojom sam također bio prilično zadovoljan, trajala je oko dva i pol sata. Razmišljam o tome da bi se mogla napraviti i serija, jer materijala nam ne manjka, ali trebalo bi se sad odmoriti od toga pa onda vidjeti. Stvarno ima nekoliko meni zanimljivih verzija filma, ali ipak mislim da su preduge.
Ako, dakle, film postane klasik, redateljske verzije već su spremne.
Da, spašava me ta mogućnost statusa klasika. Glede dugotrajnosti postprodukcije mogu još reći da zapravo ne razumijem shemu po kojoj film mora biti dovršen par mjeseci po svršetku snimanja. Ne znam zašto film mora biti gotov za godinu dana ili tri tjedna ili za sedam godina – po meni ga treba raditi onoliko koliko treba da se dovrši.
Neko ste vrijeme film predstavljali pod drugim imenom, Tenzija, a onda ste se ipak vratili na naziv Visoka modna napetost.
Ne sjećam se te faze kad sam upotrebljavao drugi naslov. Sve je počelo još 2005., po svršetku mog debitantskog filma Pušća Bistra, s idejom da sljedeći film nazovemo Visoka modna napetost. Dakle, početak svega bio je naslov. Taj se film trebao događati na idealnoj modnoj reviji koju bismo organizirali na Zlatnom ratu u Bolu na Braču. New York je jedan, ali Bol je svuda. Postupno smo se s Brača prebacili na Hvar, no naslov je ostao. Zapravo se na špici nalaze tri naslova: Visoka modna napetost, Tension na engleskom i Pritisak na ruskom. Još sam razmišljao da dodamo engleski The Bug, virus, jer u filmu pratimo baš te četiri priče – ozbiljnu, koja je snimljena crno-bijelo, i ostale tri.
Što taj naslov uopće znači?
To vi morate odgonetnuti.
Najavljivali ste da će film biti prikazivan bez snimljene glazbe, uz izvođače što uživo sviraju ispod platna, kao u doba nijemog filma.
Nisam odustao od te ideje, ali u cjelokupnoj napetosti oko dovršavanja i izbacivanja, exportinga, filma na DCP nismo se stigli uvježbati, pa smo za ovu priliku odlučili preskočiti taj glazbeni doživljaj. No planiram napraviti drukčiji miks tona koji će nam omogućiti da najesen uživo sviramo uz film.
Autorski potpisujete i odličnu glazbu.
Glazbu je trebao raditi TBF, ali kakav sam ja producent – ili kakav nisam producent – s njima sam oko toga razgovarao četrdesetak puta. Svaki je razgovor završio tako da smo rekli: „Budemo, budemo, nema problema“, ali nakon ovoga, ali nakon onoga. To je trajalo nekih šest mjeseci i onda sam shvatio da to „budemo“ neće biti nikad ako se sam ne prihvatim glazbe. Napravio sam jedan soundtrack, no poslije je montažerka Dafne Jemeršić rekla da ona ne odgovara, pa sam napravio drugi, koji je sad u filmu. Možda je bila malo pretužna, a s ovom glazbom film ipak ima dosta humora. Ali još imam i tu prvu muziku, pa ako nekome treba soundtrack za film, može mi se javiti. Ili možda od te glazbe krenem u svoj sljedeći film.
razgovarao Janko Heidl
