Ekipa filma Lada Kamenski, iako bez ženskog djela ekipe, predstavila se na današnjoj konferenciji za medije govoreći o radu na filmu. Marko Šantić ko-redatelj je na filmu uz redateljicu Saru Hribar koja je, priznaje zaslužna za priču o snimanju filma o radnicama propale tvornice. „Lada je fiktivni lik koji je Sara osmislila dok se oporavljala od teške autoimune bolesti. Tada je imala priliku za razmišljanje i scenarij je zapravo najveća vrijednost ovog filma“, ispričao je Šantić. Sa Sarom je oduvijek htio surađivati a kada je pročitao scenarij nimalo nije dvojio hoće li joj pomoći u redateljskom poslu. „Ona je sve likove već imala u glavi, a životi glumica i likova namjerno su isprepleteni. Jedino smo morali paziti da film ne prijeđe u dokumentarni“, kazao je Šantić pojasnivši kako su glumice bile vrlo motivirane i dopustile su da se ta granica podigne. Glavnu mušku ulogu igra Frano Mašković koji je glumio u svakom Sarinom filmu. „Kad dobijete glavnu ulogu na filmu u Hrvatskoj to je kao da ste osvojili olimpijsku medalju stoga sam jako zahvalan na ovoj prilici. Igrati redatelja za mene je bilo drugačije od svega što sam do sad radio“, ispričao je Mašković. Za kolegice na filmu smatra da su fantastične a kako ih od prije dobro poznaje jako su brzo uspostavili kemiju na setu. „Zanimalo nas je gdje malo možemo razotkriti glumice i 'ubaciti' ih o priču o Kamenskom“, izjavio je dodavši kako je Lada Kamenski jako dobar film. Producenti Jure Pavlović i Bojan Kanjera istaknuli su da se film snimao bez ikakvih financijskih sredstava što je bilo vrlo izazovno ali i poticajno. „Tu je do izražaja došla ona dječja, iskrena ljubav prema filmu“, izjavio je Pavlović, sredstva HAVC-a i Grada Zagreba pomogla su im u post produkciji. Luka Grubišić – Čabo radio je zvuk i ispričao anegdotu: „Mačka Daphne čije smo mijaukanje snimali najviše se glasa dok je se mazi po trbuhu pa smo pribjegli tome ne bi li je nagnali da mijauče“. Snimatelj Vjekoslav Skledar imao je težak zadatak snimanja u malom prostoru iznajmljenog zagrebačkog stana. „Uz to su me vrsne glumice toliko fascinirale svojom glumom da sam doslovce padao preko njih“, ispričao je. Film nakon Pule, na jesen, ide u kino distribuciju.

Drugi film predstavljen novinarima bio je Comic Sans  Nevia Marasovića sniman na otoku Jabuka, na Visu i u Zagrebu. „Projekt smo 'vukli' gotovo šest godina te mi je drago da je napokon realiziran“, rekao je Marasović čiji su korijeni s otoka Visa. Glavnu ulogu igra Janko Volarić Popović koji je u šali rekao da mu je dosta igrati u Marasovićevim filmovima: „Uvijek na filmu zadobijem neke ozljede, nadam se da će idući put uzeti nekog drugog glumca“, rekao je. Ipak, uživao je snimajući na Visu, kaže da se ekipa divno slagala a posebno mu se svidio scenarij filma. Sporednu mušku ulogu ima Zlatko Burić koji smatra da je Marasović izvrstan redatelj. Sporedna ženska uloga dodijeljena je Inti Šraj koja je rekla da joj je bilo prelijepo igrati u muškom društvu. „S Jankom sam imala dobru kemiju, bio je odličan partner i puno se dao u ulogu“, rekla je. Damir Kudin radio je fotografiju na filmu i rekao da su jako pazili da set ne preuzme dramaturgiju i priču: „Bio je to sklizak teren ali mislim da smo uspjeli“, zaključio je.

U Puli je danas predstavljena knjiga Vremeplov 2 u kojoj je objavljen čitav niz tekstova zanimljivih autora koji su dali svoje viđenje 65 godina dugog Festivala.

Predstavila ih je ravnateljica Festivala Gordana Restović. „Okupili smo autore koji su dali osobni pečat svome tekstu i iz nekog drugog ugla, na osebujan način ispričali svoju priču“, rekla je. Bruno Kragić dao je osvrt na glumce Borisa Dvornika i Pavla Vujisića. „Obično se daju osvrti na rad redatelja, a glumci su ti kroz koje se percipira film. Karijere ovih velikih glumaca su počele kad i ovaj festival te su ga oni pratili u svome rastu. Uz to, ove godine se obilježavaju okrugle obljetnice smrti oba ta glumca. 30 godina od smrti Vujisića i 10 od Dvornika“, rekao je Kragić govoreći o tome zašto se odlučio baš na tu temu. „Obojica su obilježila našu kinematografiju. Vrhunski su to glumci koji su nagrađivani u Puli“, dodao je. Jurica Pavičić u svom tekstu priča o nagradama. „Popisao sam sve filmove koji jesu i one koji nisu nagrađeni u Puli. Zanimljivo je da je mnogo sjajnih filmova ostalo bez nagrada, a isto tako neki nagrađeni vrlo su brzo zaboravljeni“, rekao je Pavičić napomenuvši kako su se stilski, žanrovski pa čak i geografski mijenjali „principi“ po kojima su filmovi nagrađivani. Boško Picula u svome tekstu osvrnuo se na svih 25 godina hrvatskog filma, prijelaz iz bivše države u današnje vrijeme. „Pula je u to doba doživjela velike promjene. 38. Filmski festival raspadao se u našem najgorem ratu. Rat se odrazio i na film. No, film Kako je počeo rat na mom otoku bio je dokaz da Hrvatska želi hrvatski film“, izjavio je napomenuvši kako je film neuništiv. Igor Duda piše o tome kako se Festival odrazio na Pulu i njene građane, o vremenu kada se u Arenu ulazilo preko zida ne bi li se pogledao bar neki film. Diana Nenadić piše o nezavisnom filmu u kontekstu Pule, dok se Lana Skuljan Bilić osvrnula na bogatu zbirku predmeta Pomorskog muzeja i 1000 fotografija Dušana Čurića, koji je osim odličnih portreta Milene Dravić, Borisa Dvornika i ostalih poznatih glumaca, snimao i pozadinu filmskoga platna, organizatore Festivala, one mnogima skrivene ljude iza scene. „Na Festivalu je bio od 0 do 24. Istu večer razvijao je fotografije koje su se potom autobusom slale u Zagreb ne bi li idućeg dana bile objavljene u Večernjem listu“, ispričala je autorica. Danijel Rafaelić vodio se dnevnikom Richarda Burtona koji je za snimanja filma Sutjeska boravio u Puli i opisivao odlazak na Brijune, s cinizmom govorio o filmu Sutjeska i u svom dnevniku otkrio još čitav niz nepoznatih detalja. „Bio mi je zanimljiv spoj glamura toga doba, dok se tada istovremeno Festival raspadao“, rekao je Rafaelić. Miroljub Vučković pisao je o Puli i Festivalu svih 65 godina: „Predstavio sam slike Pule iz svojih sjećanja, poput onog generalne probe sa svečanog otvorenja Festivala i pripreme za dolazak Tita u Arenu“, ispričao je. Sanela Pliško urednica je izdanja i sama autorica jednog od tekstova. „Vodila sam se izvrsnom knjigom 207 festivalskih dana koja bi svakako trebala dobiti svoj nastavak“, rekla je.

Igor Galo dobitnik je nagrade Fabijan Šovagović a tim je povodom izjavio kako mu je ta nagrada mnogostruko važna: „Poznavao sam Fabijana Šovagovića uz kojeg sam igrao kao dječak. Tada nisam ni bio svjestan što to znači igrati s glumačkim veličinama poput Mie Oremović i Relje Bašića“. Dodao je kako je ta njegova igra prerasla u zaljubljenost u film. „Izuzetno sam ponosan što sam radio s njima, bila je to velika škola, veća i od akademije“, izjavio je napomenuvši kako mu je činjenica da nagrada dolazi od struke i da je on izabran jednoglasno, mnogo znači. Ispričao je kako je njegova karijera bila pravi američki san. „Do 30. sam godine snimao čak deset igranih filmova što je danas nezamislivo“, dodao je. Igrao je u žanrovski vrlo različitim filmovima i sve su njegove uloge bile različite, a posebno pamti svoj prvi film, Nemiran koji je, kaže, netipičan za ove prostore, ali pravi „Bergmanski“. Pamti i igranje uz Borisa Dvornika i Pavla Vujisića te ističe kako mu je film oduvijek u krvi. „Danas bi volio snimati film o sebi. Čovjeku koji ima 70 godina, zna sve o sebi i može se suočiti sa svim izazovima bez da se prilagođava nečemu što mu ne odgovara“, rekao je. Međutim, ponude za uloge nema, čemu je, smatra, razlog njegova udaljenost od metropole. „Živim u Puli i tu ću i ostati. Radije biram provinciju mada sam svjestan koji je to uteg za moju karijeru“, zaključio je Galo.