Ekipa dugo očekivanog filma Dane Budisavljević, Dnevnik Diane Budisavljević, predstavila se pred brojnim okupljenima na konferenciji za medije uoči večerašnje projekcije u Areni.

Kako je istaknula Dana Budisavljević, iako ona i Diana imaju gotovo isto ime, nisu u srodstvu. Dianin dnevnik nađen je tek nakon njene smrti i tada se doznalo sve o onome što je radila. Naime, s nekolicinom prijatelja pokrenula je riskantnu akciju kojom iz logora Nezavisne države Hrvatske spašava više od 10 tisuća djece. Austrijsko porijeklo u jednom trenutku joj je išlo u prilog, no u povijesnim previranjima ono postaje teretom zbog kojeg je jedna od najvećih humanitarnih priča Drugog svjetskog rata do sad ostala neispričana.

Tu 70 godina prešućivanu priču odlučila je ispričati Dana Budisavljević koja je deset godina radila na filmu. „Tek 2004. godine je nađen Dianin dnevnik koji je otkrio što je ona radila, a za to nisu znali čak ni njeni bližnji“, rekla je Budisavljević koja je te povijesne događaje počela dublje istraživati 2010. godine, a na filmu je o događajima htjela progovoriti kroz spašenu djecu.

Povjesničar Silvestar Mileta istražujući za film intervjuirao je preko 100 ljudi, uglavnom spašenu djecu koju je našao na cijelom prostoru bivše Jugoslavije. „Mnogi od njih ni ne sjećaju se logora niti kako su bili spašeni iz njega s obzirom na to da su tada bili djeca i nisu ni shvaćali što se događa“, rekao je Mileta napomenuvši da je kontaktirao 25 arhivskih institucija u zemlji i izvan nje te da je koristio i detektivske, novinarske te mnoge druge metode istraživanja, sve u pokušaju da ispričaju priču.

Alma Prica ima glavnu ulogu na filmu. Nije mogla doći u Pulu, ali je u poruci koju je poslala izjavila kako misli na ekipu filma, publiku u Areni te odrasloj djeci, svjedocima čitave priče, na koncu je zahvalila Diani Budisavljević na onome što je za njih učinila.

Urša Raukar igra jednu od sporednih uloga te je naglasila da joj je bila čast raditi na filmu. „Ovaj je film izuzetno važan. Moramo se boriti protiv mržnje, isključivosti i imati snage biti ljudi, dati ruku slabijima“, između ostalog je rekla Raukar uputivši apel da Dnevnik Diane Budisavljević uđe u lektiru.

Vilim Matula igra njemačkog časnika. „Igrao sam već mnogo puta ovakve uloge, ali nikad nisam bio toliko siguran u to da ono što radim ima toliko smisla“, izjavio je Matula naglasivši da ovaj film i priča o Diani Budisavljević bude nadu da ima još ljudi na ovom svijetu koji nisu otkriveni, a čine divne stvari.

Glazbu su radili Alen i Nenad Sinkauz. Alen je bio na konferenciji za medije i rekao da mu je rad na filmu bio velik izazov, a imao je malo vremena za napraviti originalnu glazbu: „Nakon gledanja film mi se urezao u dušu i moram reći da je ovo nešto najvažnije što smo do sada radili, na nekoj ljudskoj razini“, napomenuo je. „Ovo je jedan tihi, fini film s dugim pauzama i glazba za njega jednostavno je izašla vani. Violončelo smo koristili za glavnu temu, a vrhunski ga je odsvirala Bika Blašković“, ispričao je Alen Sinkauz.

Direktor fotografije, Jasenko Rasol rekao je da su puno pričali o tome treba li film biti crno-bijeli: „S obzirom da se radi o hibridnoj formi dokumentarno - igrano - arhivskog filma, zaključili smo da je to dobar odabir“.

Scenograf Dušan Milavec kazao je kako su snimali u Zagrebu i okolici te na željezničkom kolodvoru u Novoj Gorici.

Slovenski koproducent, Vlado Bulajić davno je čuo ovu priču koja ga je odmah privukla te mu je jako drago da je dio projekta.

Mladi glumac Kristian Bonačić ima malu ulogu na filmu i snimao je samo jedan dan, no jako ga veseli pogledati film.

Na kraju je Dana Budisavljević izjavila kako je velika prilika prikazati film u Areni pred 6000 ljudi te dodala da film tek čeka lijepa distribucijska budućnost.