• Razgovor: Milivoj Beader i Mate Gulin, glavni glumci filma Pismo ćaći

    Ludi koncept

     

    Kad mi je Čučić rekao da ćemo u filmu improvizirati, mislio sam da ipak postoji neka osnova, no kad mi je na mail poslao dvije-tri stranice opisa filma, bilo mi je još nejasnije nego prije.

     

    razgovarao Janko Heidl

     

    Prema redateljevim riječima, snimanje ste započeli u svađi.

     

    MG: Da, Čučić mi je kazao da Milivoj neće uopće sa mnom raditi, da koji sam ja glumac i tako.

    MB: Provocirao nas je. Čak je i na snimanju, na licu mjesta, izazivao: „Evo, Mile, reci sad Mati ono što si meni pričao protiv njega.“ Što da vam kažem!?

    MG: Nisam baš vjerovao Čučiću, ali ipak baš nisam bio siguran što je na stvari. Rekao sam da ne moramo više ni snimati ako Mile neće glumiti sa mnom.

    MB: Ali bez ljubavi i zajedništva ne može biti dobrog filma.

     

    Je li vam odgovaralo glumiti u improvizacijskom duhu?

     

    MG: Bavio sam se i voditeljskim poslom, a tu uvijek treba nešto izmisliti. U kazalištu također volim prevrnuti tekst, ubaciti nešto svoje. Nikad ne bih mogao glumiti Shakespearea ili nešto u stihu, jer to ne mogu naučiti. Kad mi je Čučić rekao da ćemo u filmu improvizirati, mislio sam da ipak postoji neka osnova, no kad mi je na mail poslao dvije-tri stranice opisa filma, bilo mi je još nejasnije nego prije. Prva dva-tri dana na snimanju mi je bilo malo čudno, no poslije sam se uhvatio s time u koštac i išlo je. Kad je došao Milivoj, krenulo je iz nas, i sve smo uspjeli napraviti vrlo brzo.

    MB: I ja u teatru više volim raditi suvremene komade negoli klasiku i više mi odgovara način rada u kojem glumac nije strogo vezan uz izgovaranje napisanog teksta. Dakle, dobro se osjećam i snalazim u improvizaciji. Na to je onda došao Čučić sa svojim ludim konceptom u kojem se miješaju dokumentarno, igrano i eksperimentalno. Vodio nas je dobro i pametno, tako da smo svi zadovoljni rezultatom. 

    MG: Prizore izvan kuće također smo snimili neplanirano. Naprimjer, išli su nam na živce radnici koji su radili na krovu druge kuće i bučili pa me je Čučić poslao da ja to s njima riješim i onda je to dokumentarno snimio. Ili onaj čovjek što je došao iz Francuske ‒ pojavio se slučajno, Čučić ga je pozvao da priđe, a ja sam onda popričao s njim na licu mjesta i to je to što se vidi u filmu.