• Razgovor: Jozo Patljak, redatelj i producent filma Slučajni prolaznik

    Svijet s pomakom

     

    Imali smo ideju o tome što želimo raditi, a likovi su se stvarali putem. Svatko je nešto dodao – kostimografkinja jedno, glumica drugo, ja nešto treće... Cilj je bio da se što realističnije napravi apsurd i ja sam nastojao sve voditi u tom smjeru.

     

    razgovarao Janko Heidl

     

    Zašto ste odlučili snimiti film u 3D tehnologiji?

     

    Uskoro će svi filmovi biti snimani u 3D-u. Ja jednostavno prvi napravim ono što će drugi napraviti kasnije. 

     

    3D sliku zamišljamo uz spektakularne vizualije, a Slučajni prolaznik prikazuje bijedan život beskućnika, ljudi s dna društva. Jeste li namjerno težili takvom kontrastu?

     

    Nekad davno otkrivena je filmska montaža, pa je došao ton, pa boja, pa cinemascope i tako dalje. Sad je vrijeme 3D-a, koji će za nekoliko godina postati najnormalnija tehnologija u kojoj gledamo filmove, baš kao što su nam već neko vrijeme najnormalniji montirani zvučni filmovi u boji.

     

    Kako to da ste nakon dugogodišnjeg producentskog staža odlučili debitirati kao redatelj?

     

    Bio sam najjeftiniji.

     

    I jeste li zadovoljni samim sobom?

     

    Jesam. Često čujem da redatelji pate režirajući film. Ja nisam patio, radio sam s lakoćom i uspio sam napraviti film koji ima pomak, koji je drugačiji – glavni lik je pomaknut, drugi lik je pomaknut, kostim je pomaknut, kolor je pomaknut, montažni rezovi su pomaknuti, radnja je postavljena u prostore koji se ne viđaju svaki dan, a kad se sve to složi na jedno mjesto, u jedan film, dobije se svijet koji funkcionira sam za sebe, mada ništa u njemu nije onako kako bi se očekivalo. Možda publika i kritika neće reći da je to najbolji film, ali mene veseli sve što smo u njemu uspjeli napraviti s otklonom od standarda.

     

    Jeste li zbog toga potencirali različit pristup dvama glavnim likovima, Leonu i Kati – on se doima gotovo naturalistički uvjerljivim, a ona se čini podosta stiliziranom beskućnicom?

     

    Upravo je to pitanje – koliko pojačati ili stišati likove. Htio sam da Kata bude prejaka. Ona je backstage dama otprije trideset godina koja je ostala u svom svijetu i ne uspijeva ostvariti kontakt s civilizacijom ni sa suvremenošću. On, Leon, nikad ga nije ni uspio ostvariti. Ideja je bila da spoj Leona i Kate bude zapravo nemoguć. Budući da ne mogu ostvariti kontakt, prisiljeni su pokušati i time se stvara apsurd. U svemu je tome najvažnije koliko su oni uvjerljivi. To su nevidljivi ljudi koji ni ne žele biti vidljivi, a kad na to budu prisiljeni, počnu se povlačiti. Idu u rikverc, povlače se u sebe. Koliko ih mi uopće vidimo?

     

    I Vaš je film, poput već nekoliko filmova u ovogodišnjoj nacionalnoj konkurenciji, snimljen bez scenarija.

     

    Imali smo ideju o tome što želimo raditi, a likovi su se stvarali putem. Svatko je nešto dodao – kostimografkinja jedno, glumica drugo, ja nešto treće... Cilj je bio da se što realističnije napravi apsurd i ja sam nastojao sve voditi u tom smjeru.

     

    Što Vam je sljedeće u planu?

     

    Novi 3D filmovi. Najesen ću producirati dugometražni prvijenac redatelja Petra Oreškovića. Sljedeće će godine u Puli biti šest 3D filmova.

     

    Vaših?

     

    Ne. Nego i drugih producenata.

     

    Tko još snima u 3D-u?

     

    Ja ću ih sve nagovoriti.