Kad te film obuzme
Kad sam radio i u kazalištu i na filmu, uvijek sam mislio na publiku. Hoće li mi publika vjerovati ili ne kad to napravim tako ili ovako. To mi je bitno
razgovarao Daniel Rafaelić
Kada ste posljednji put bili u Puli?
Ne sjećam se. Mislim da je to bilo prije više od deset godina, kad je Vinko Brešan imao film Maršal. A prije toga 1974., kada je prikazana Užička Republika! Projekciji su prisustvovali Tito i Jovanka. Rukovao sam se s njima. Jovanka je imala jako čvrst stisak, a on nekako mlak. Malo sam se iznenadio, ali što ću – morao sam šutjeti. Nisam bio ni prošle godine, kad sam dobio Zlatnu Arenu za sporednu ulogu u Kotlovini.
Na ovoj Puli primate nagradu Društva filmskih redatelja. Jako je važno kada redatelji nagrađuju glumce.
Vjerujem da su pratili moj rad pa me poznaju. U svakom slučaju ‒ hvala im za nagradu.
Ono što čovjeka fascinira kod Vas podatak je o tome kad ste Vi zapravo počeli glumiti... kakve su to kvalitetne uloge bile već na samom početku... Nije bilo uzalud i H-8... Nikole Tanhofera, Koncert Branka Belana, Ciguli Miguli Branka Marjanovića... Čak i kad niste imali glavne role, postavili ste neke nove glumačke standarde u tada mladoj kinematografiji.
Ima tu i dosta filmova koje ja nikad nisam vidio. Tako smo sedamdesetih godina Marija Kohn i ja snimili u Rimu jedan film koji se zvao Due vedove. Producent je bila sjevernonjemačka televizija, a redatelj naš čovjek, Zamorović. Zatim sam u Mađarskoj igrao u jednom filmu nekakvog njemačkog bogataša s Mercedesom dvosjedom... Taj film također nikad nisam vidio. Radio sam i u Prištini film o pobuni rudara u Trepči, ni to nisam vidio. Iako je film bio politički, mene politika tada nije uopće zanimala. Sjećam se da su me na Festivalu u Puli čuvari samo tako puštali... „Druže Boro, izvol'te...“. Mogao sam raditi što sam poželio, a da me nitko nije pregledao.
Zanimljivo je da se kao glumac niste libili eksperimenata. Radićev Timon jedan je takav filmski eksperiment kojem Vi tada , kao glumačka zvijezda, pristupate kao nečemu najnormalnijem. Nemate onaj zazor koji se nakon određenih godina rada javi, kada se odbijaju isprobavati razne stvari. Je li to glumačka hrabrost?
Ma ne. To je stvar talenta. Ljudskog, ne samo glumačkog. Talent je prilagoditi se, shvatiti, razumjeti stvari. U glumačkom poslu to se jako računa i jako puno znači. Meni to nikad nije bio problem. A ono što sam na Akademiji učio u glumačkom smislu... tu sam imao sjajne profesore; prije svega Gavellu, koji mi je bio glavni profesor, Kostu Spaića, Škiljana, Radojevića. Vrhunski stručnjaci i majstori poput Kombola. Ja sam to znanje gutao. Bilo je i profesora koji su radili protiv svih zakona zanata.
Može li se reći da je Vaša generacija glumaca, da ste Vi i Vaši kolege vjerovali u neku višu glumačku ideju? Mi radimo umjetnost kad radimo...
Ne vjerujem ni u kakve ideje. Meni je viša ideja bila da ja budem dobar. Kad sam radio i u kazalištu i na filmu, uvijek sam mislio na publiku. Hoće li mi publika vjerovati ili ne kad to napravim tako ili ovako. To mi je bitno. To je moje vjerovanje, to je moj credo! Kritičari mogu pisati o filmu ili predstavi što hoće, ali ako se u komediji publika smije, film je dobar, ako se ne smije, nije. Ako te film obuzme i pamtiš ga, onda je dobar. Inače nije.