• Razgovor: Igor Mirković, redatelj filma Noćni brodovi

    Privlače me tople priče

     

    Moja je prva odluka bila da radim konvencionalan film pa sam otpočetka slutio da će to biti film koji se neće dopasti svima, no poznajem mnogo ljudi koji ga iskreno vole.

     

    razgovarala Iva Cikojević

     

    Kako biste opisali svoje dojmove nakon završetka svoga prvog dugometražnog filma?

     

    Bio je to ozbiljan i dug posao, u kojem čovjek treba imati koncentraciju i volju da jedan te isti projekt gura tri godine. Imao sam sreće da sam na tom putu nailazio na vrhunske profesionalce koji su te moje napore činili lakšima, a projekt boljim. Tako se na kraju moj posao sveo na to da iz njih izvučem najbolju energiju. Trebalo mi je dugo da izaberem suradnike, ali valjda me spasio neki moj anđeo čuvar da ne napravim grešku. Jer, da sam je napravio, sve bi ispalo drukčije.

     

    Noćni brodovi uplovili su u Pulu nakon kinodistribucije i struka je rekla svoje. Jesu li ispunjena Vaša očekivanja?

     

    U najvećoj su mjeri ispunjena. Moja je prva odluka bila da radim konvencionalan film pa sam otpočetka slutio da će to biti film koji se neće dopasti svima, no duboko u sebi nadao sam se da će se dopasti nekome. Noćna mi je mora bila da se neće svidjeti nikome, ali to se, srećom, nije dogodilo. Poznajem mnogo ljudi koji iskreno vole taj film. Nije važno ima li ih stotinu više ili ne, to je irelevantno. Na svijetu postoje samo potrebni i nepotrebni filmovi, a ovaj je, siguran sam, potreban nekima.

     

    I u uspješnom kratkišu Inkasator i u Noćnim brodovima Vaši su protagonisti umirovljenici. Autorska preokupacija ili puka slučajnost?

     

    To je bilo slučajno. Bio sam začuđen što se svi u čudu čude da su moji glavni likovi ljudi koji nisu više mladi. To je ponajprije film o ljubavi, a protagonisti su imali dramaturški otegotnu okolnost puno godina, jer sam je izabrao. Isto tako, moglo se dogoditi da imaju i neku drugu. Kao da smo napravili neki revolucionarni odmak. I što su se svi više čudili, to sam bio sretniji što sam upravo posegnuo za tom temom. Jer, u ranoj fazi nisam bio svjestan činjenice da se bavim nečime što će se percipirati kao drukčije.

     

    Kad ste novinarsku karijeru zamijenili filmskom, je li to bila odluka koja Vam je promijenila život, kao Vašim likovima bijeg iz staračkog doma zbog ljubavi?

     

    Mislim da nije postojao trenutak kad sam se pogledao u ogledalo i to odlučio. Sve je išlo postupno, što smatram zdravim putem koji vodi sazrijevanju i svladavanju gradiva. Novinar ni nisam prestao biti jer je to jedini zanat ovog svijeta za koji mogu dati ruku u vatru da njime dobro vladam. Što se tiče redateljskog posla, tu se osjećam samo kao čovjek na privremenom radu pa se katkad snađem bolje, a nekad pak lošije. 

     

    Vaš scenarij Noćnih brodova protkan je romantikom. Jeste li Vi posljednji romantik hrvatske kinematografije?

     

    Privlače me tople priče. Za mene je i ovaj film posveta jednoj vrlo romantičnoj sceni zbog koje sam zavolio film ‒ u Čudu u Milanu, kad siromasi ostanu bez ijednog mogućeg izlaza i na metlama polete u nebo. To sve dolazi iz moje unutrašnjosti pa valjda to znači i da sam ja romantičar. Nadam se – ne posljednji...

     

    Jednom ste prilikom rekli da ćete snimati filmove do kraja života.

     

    Da, jer filmovi su oduvijek bili moja jedina istinska strast. Zbog nekih sam se okolnosti jedno vrijeme povukao, no sada sam se vratio. Snimanje filma toliko je svet i fascinantan čin, to je taj neki plemenski suživot koji zajedno grije projekt. Film je svečanost i nadam se da ovo nije bila moja posljednja.