• Razgovor: Bojan Vuletić, redatelj filma Praktični vodič kroz Beograd s pjevanjem i plakanjem

    Razbijanje anomalija društva

     

    Pokušavamo razbiti ono što ne valja, ali smo sretni u svom gradu, jer to je kao i s ljubavnom vezom ‒ svjestan si problema i mana, i onoga što te izjeda iznutra, ali znaš da ih moraš prevladati, i to ponajprije sam sa sobom. 

     

    razgovarala Iva Cikojević

     

    Nakon premijernog prikazivaja na festivalu u Karlovym Varyma, sada Vaš film imamo priliku vidjeti i u Puli. Kakvi su utisci i kakva ga dalja festivalska budućnost očekuje?

     

    Dojmovi su izvrsni. U Karlovym Varyma sve tri projekcije bile su rasprodane, a mnoštvo onih koji su željeli vidjeti film ostali su sjediti na stepenicama. Možda je to zato što film miriše na neočeški film, pa to kod njih dobro prolazi, ali svakako je to generalna proba za daljnje festivalsko šetanje, i to posebice ono regionalnog karaktera, koje slijedi. Iako su Karlovy Vary A-festival i to je odlično za promociju, najveće je ipak uzbuđenje, a i test, uspjeti na domaćem terenu, a tu se ubraja i komšiluk. Pula je, naravno, poseban doživljaj i više smo puta ponovili koliko smo sretni da se film prikazao u Areni. Ovdje sam prvi put i otkrivam grad na svoj način. S druge strane, uspoređujem to sa svim silnim žurnalima, fotografijama i pričama svojih mentora s Akademije koji su ovdje sa svojim filmovima briljirali prije više od trideset godina.

     

    Cjelinu ste razlomili u četiri poglavlja s glazbenim komentarom na kraju svakog. Bili ste korak do vrlo rijetkog žanra u nas – mjuzikla...

     

    Sve je krenulo od jedne vrlo jednostavne scenarističke zablude da, pišemo li četiri odvojene priče, sve će ići glatko i lako, no ispostavilo se sasvim suprotno, jer se pritom snimaju četiri različita filma, s različitim pričama i različitim glumcima, i to zahtijeva sasvim drukčiju koncentraciju i energiju. Kako se privatno amaterski bavim glazbom i velik sam njezin fan, tako sam želio snimiti mjuzikl, no zahtjevi budžeta to su skresali u korijenu pa smo s vremenom našli novo rješenje – uzeli smo tradicionalne pjesme iz Srbije i regije, za koje, na sreću naših producenata, a i nas, ne trebaju autorska prava, te ih obradama prilagodili zborskom pjevanju, koje zaokružuje svaku priču, a svojim su se sjajnim tekstovima i ritmom savršeno uklopili.

     

    Protagonisti priča kombinacija su stranac-lokalac i, u posljednjoj, Hrvat-Srpkinja. Sugestivno, različitosti koje spajaju, a ne razdvajaju. Ipak, glavni je lik grad Beograd..

     

    Da, kao tema filma vrlo dobro mi je poslužila ta aktualna situacija dolaska sve više stranaca, i to najviše zbog poslovno-materijalnih razloga, koji u našoj zemlji otkrivaju neke posve nove stvari naše tradicije i kulture, pa i te ljubavne intrige koje doživljavaju, što je moja trajna autorska preokupacija. Također, taj spoj sociopolitičkog nivoa i privatnog, odnosno ljudskog, nametnuo je poligon za takvu diobu likova. Te se različitosti trebaju dovesti u ravnotežu, uzimajući od drugog ono što je dobro.

     

    Kao kad u jednoj sceni, u ritmu sevdaha umjesto čaša, razbijate anomalije društva, ali sretni ste u rodnom gradu?

     

    Metaforički, a i praktično. Jer mi se još uvijek svojski trudimo da pronađemo kafanu u Beogradu u kojoj smijemo razbijati čaše (smijeh), ali kako se sve više približavamo Europskoj uniji, ta je lijepa tradicija sve više i više pod velom tih civilizacijskih normi. Pokušavamo razbiti ono što ne valja, ali smo sretni u svom gradu, jer to je kao i s ljubavnom vezom, svjestan si problema i mana, i onoga što te izjeda iznutra, ali znaš da ih moraš prevladati, i to ponajprije sam sa sobom.