• Razgovor: Luca Ragazzi, suredatelj i suscenarist filma Italija: Voli je ili napusti

    Ozbiljna tema i šaljivi ton

     

    Ljudi koje smo susreli za snimanja filma i sve ono što smo obišli i vidjeli djelomično je utjecalo na našu odluku otići ili ostati, no krenuli smo s optimističnom idejom da konačna poruka bude pozitivna,

     

    razgovarao Janko Heidl

     

    Sudeći po vašem filmu, mnogi mladi Talijani odlaze iz zemlje ili ozbiljno razmišljaju o tome da to učine. Teškoj i neugodnoj temi pristupili ste u razmjerno šaljivom tonu.

     

    Krenuli smo od polazišta da se filmovi rade za publiku, a publika lakše gleda filmove koji ih zabavljaju negoli one koji ih dodatno opterećuju brigama. Stoga smo svoj dokumentarac odlučili snimiti kao zabavno ostvarenje računajući na to da humorni pristup neće umanjiti ozbiljnost teme i problema. Rekao bih da smo u tome uspjeli, jer film je postigao popriličan uspjeh.

     

    Uoči projekcije na Kaštelu spomenuli ste da je nemali broj gledatelja mislio da uopće nije riječ o dokumentarcu nego da je Italija: Voli je ili napusti igrani film, odnosno mockumentary, lažni dokumentarac.

     

    Mislim da je to zbog toga što ljudi načelno još uvijek imaju određenu predodžbu o dokumentarcu kao o ozbiljnom, poučnom, možda i pomalo dosadnom ili suhoparnom filmskom rodu. A tome već dugo nije tako, otkad je Michael Moore 2004. u Cannesu osvojio Zlatnu palmu za Fahrenheit 9/11. No dio publike se, izgleda, još nije na to navikao. S druge strane, u Italiji se snima jako puno dokumentaraca, angažiranih dokumentaraca, što je posljedica dvadesetogodišnjeg razdoblja u kojem Silvio Berlusconi i njegovi mediji kontroliraju informacije. Tako su nezavisno producirani dokumentarni filmovi postali vjerodostojniji, pa možda i jedini široko distribuiran izvor informacija, jer televizijske vijesti i novine – koje mahom kontroliraju političari – to već odavna nisu.

     

    U filmu tražite odgovor na pitanje hoćete li Vi osobno ostati u Italiji ili ćete se preseliti drugdje. Jeste li odgovor znali i prije snimanja filma ili ste doista odlučili tijekom snimanja?

     

    Gustav i ja doista smo diskutirali o tome hoćemo li odseliti u drugi stan u Rimu ili ćemo otići u Berlin. Ljudi koje smo susreli za snimanja filma i sve ono što smo doista obišli i vidjeli djelomično je utjecalo na našu odluku, no krenuli smo s optimističnom idejom da konačna poruka bude pozitivna, to jest da valja ostati u vlastitoj zemlji i boriti se za to da se stanje u njoj poboljša, a ne otići i prepustiti je vlastitoj sudbini i eventualnoj propasti.

     

    Koliko je toga odglumljeno i odigrano, a koliko je pravi dokumentarac?

     

    Rekao bih da je sve pravi dokumentarac. Ništa nismo izmislili niti lažirali, a naši su osjećaji i dvojbe stvarni. Donekle smo glumili, ali glumili smo same sebe, odnosno malo karikirane verzije nas samih. Čini mi se, također, da razlika između dokumentarnog i igranog filma uopće više nije tako jasna kao što se prije smatralo – sve su to filmovi i mislim da ih tako treba doživjeti.

     

    Zašto Fiat 500 kojim se vozite Italijom mijenja boje?

     

    Naravno da se nismo uistinu vozili uzduž i poprijeko Italije u tako malenom automobilu. Putovali smo avionom i drugim prijevoznim sredstvima, a unajmljivali smo automobile različitih boja kako bismo gledateljima dali do znanja da je putovanje tim autićem neka vrsta metafore.