TREĆA ZLATNA ARENA
razgovarao Janko Heidl

Zabljesnuli ste Finim mrtvim djevojkama 2002. Zlatnu Arenu ponovno ste dobili za Moram spavat’
anđele 2007. i sad opet Arena za ulogu Safije u Haliminu putu. No dojam je da rijetko glumite na filmu.

Katkad se poklopi da imam kazališne obveze. Ponekad mi se učini da su me redatelji svrstali u neko lice koje nudi
srneći pogled, kako ja to zovem, ali zapravo ne znam što je razlog da me na filmu nema češće. Možda je tako i bolje,
jer u međuvremenu sazrijevam. Ipak se dobro zaredalo da svakih pet godina dobijem Zlatnu Arenu za sporednu ulogu, s čime sam itekako zadovoljna.


Što Vam je bilo najvažnije u razmišljanju o tome kako interpretirati Safiju?

Nikad nisam sigurna u to što je previše, što je premalo na filmu, jer nemam tog treninga pred kamerom i zapravo je uvijek riskantno kako će što ispasti, što će se vidjeti, a što neće. Mislim da su mi tišine i mimika bile važnije nego riječi koje su, barem u mom glumačkom  doživljaju, tu nekako usput. Važno je bilo predstaviti tu dvojbu odluke ‒ kako je i žiri lijepo napisao – slojevitost pitanja je li takva odluka bila ispravna ili  pogrešna.

Fantastično ste uvjerljivi i kao djevojka od dvadesetak godina i kao žena od četrdesetak. Maska ili  glumačka ekspresija ili kombinacija?

Maska je bila izvrsna i jako mi je pomogla u tom smislu. No nekako mi je i iznutra bila vrlo jasna razlika između mlađe i starije Safije. Prije nekoliko sam godina u crnogorskom filmu Gledaj metakođer glumila dva životna razdoblja jedne žene i tada sam nastojala naglasiti tu razliku, a sad sam je u izrazu htjela smanjiti. Emotivno mi je bilo puno lakše i konkretnije glumiti stariju Safiju, sa svime što je prošla, negoli mlađu, iako je starija zapravo puno dalja od mene.