VISOVAC U MAKSIMIRU
Kako sam bio scenograf na osam filmova iz serije o Winnetouu, jednom su me zgodom pitali: kako su Amerikanci reagirali kada su vidjeli da hrvatski krajevi u Winnetouu glume njihove predjele? Odgovorio sam im: rekli su: „Bože, kako je Amerika lijepa zemlja!“
razgovarao Daniel Rafaelić
Ulazite u kinematografiju upravo kada počinju velike turbulencije – 1947/1948. Rezolucija IB-a je svima nad glavom. Koliko se ona odrazila na novu, poslijeratnu kinematografiju?
Nije se to puno osjetilo. Mi smo se svi, naime, jako bojali, ali bili smo tada svi namještenici a ne slobodna profesija (kao od 1950.), tako da... Sjećam se kako su dali pištolj Fedoru Hanžekoviću i kako je on noću čuvao stražu oko Jadran filma – koji je tada bio još na Jordanovcu. A on nije čak bio ni član Partije. Njega je ipak IB sustigao. Radio je film Posljednji odred, i zbog neke Titove slike, koja je bila u krivom kontekstu, zaustavili su mu snimanje filma. On se, u svojoj maniri, popišao na knjigu snimanja i oko nje zatim zaplesao kolo. Sjećam se kad smo radili Bakonju fra Brne - u Maksimiru sam izgradio cijeli franjevački samostan s Visovca. I dolaze do mene dva tipa u mantilima, očito iz policije, i traže da odemo razgovarati na treće jezero. Ja sam, naime, tada branio Dragu Zdunića, tadašnjeg direktora Jadran filma. I ja odbijem, jer sam znao da je već dio ljudi na Golom otoku i da sad provokatori pokušavaju i mene tamo poslati.
Kad govorimo o mom ulasku u kinematografiju, doveo me tadašnji ministar kulture Ervin Šinko. Povukao me sa slikarske akademije i tako sam započeo rad na Zastavi Branka Marjanovića. Tu sam radio zajedno s Vladimirom Žedrinskim, no zanimljivo je da je glazbu radio Milo Cipra, moj profesor glazbe iz gimnazije u Novoj Gradiški.
Tada se drugačije pristupalo kinematografiji nego danas. Što god vam je od objekata trebalo, gradilo se.
Tako je. Sredstva su bila gotovo neiscrpna pa je tako ponekad i naše neiskustvo rezultiralo velikom skupoćom filmova - zamislite sagraditi samostan usred Maksimirskog jezera pa kuće Dalmatinske zagore... - bilo je novca koliko ste god htjeli. Jedini film koji je zaustavljen još u fazi gradnje bio je Petrica Kerempuh Kreše Golika. To je bio prvi naš film u povijesti koji je stopiran zbog skupoće. Koštao je tada 60-70 milijuna dinara i tadašnja ga je ministrica financija Anka Berus zaustavila.
Kada ste počeli razmišljati o filmskoj režiji?
Još sam u gimnaziji puno čitao i pisao te sam vrlo brzo shvatio da bih i ja mogao raditi taj posao. Naime, kad sam vidio kakve filmove rade redatelji koje smo zvali komitetlije, bio sam siguran da tu ja imam što za reći. Na prvi me film pozvao Drago Zdunić, koji mi je ponudio režiju Družbe Pere Kvržice po romanu Mate Lovraka. To je radila Croatia film. Bio sam oduševljen idejom da to radim, jer je to bio prvi roman koji sam pročitao.
Kako je Lovrak reagirao na film?
Svaku scenu u knjizi snimanja i scenariju morao je on sam parafirati. Bio je na kraju jako zadovoljan. Razišli smo se samo oko scene s vidrom. Naime, u romanu djeca uguše vidru, dok sam ja smatrao kako snimiti dječje ruke kako dave vidru nije dobro. Zato sam to riješio tako da djeca nose živu vidru u onoj košari od pruća. Nije se s time nikada složio, ali ja sam ostao pri svojem.
Postoji u Vašem filmu Kanjon opasnih igara sjajna sekvenca u kojoj djeca na televiziji gledaju Winnetoua. Divno ste scenografski spojili film koji je toliko značio za Vas sa svojim vlastitim redateljskim radom. Winnetou je za Vas bio presudan film...
Jest. Ja sam radio osam filmova (od ukupno deset). Bilo je jako zahtjevno. Ipak, raditi s Nijemcima bio je užitak. Jako mi se svidjelo to koliko su precizni u radu. Čak su me pismeno tražili da nastavimo suradnju, jer su bili jako zadovoljni mojim radom. Nedavno je izašla i knjiga na njemačkom koju sam napravio s Damirom Gabelicom o Winnetouu i to je sad jako uspješno u Njemačkoj. Sjećam se kad su me prije dvije godine zvali s kineske nacionalne televizije da im pričam o snimanju Winnetoua – jer on je tek tada počeo igrati po Kini. Pitali su me samo jedno: kako su Amerikanci reagirali kada su vidjeli da hrvatski krajevi u Winnetouu glume njihove predjele? Odgovorio sam im: kad su vidjeli Winnetoua, rekli su: „Bože, kako je Amerika lijepa zemlja!“