Najvažnija je iskrenost
Kad dobije ulogu, čovjek odmah nađe u njoj stvari za sebe. Ja nisam glumica od transformacije. Svoje uloge jednostavno proživim. Svi smo mi slojeviti kao ljudi, imamo razne osjećaje, razna stanja, tako da se možemo pronaći u toj nekoj ulozi
Razgovarao Daniel Rafaelić
Kakav je osjećaj bio jučer navečer kada ste stali pred publiku u Areni?
Fantastičan. To je neponovljivo. Čim sam se pojavila, počeli su pljeskati,. To je tako ljubazna, tako predivno odgojena publika... To stvarno nisam nigdje srela osim u Puli.
Teško je u kratko vrijeme sabiti nečiju karijeru. Uvijek se ističe i ona anketa u kojoj ste proglašeni najboljom filmskom glumicom kod nas. Vjerojatno Vam to već ide na živce...
Ne, ne.
U filmsku ste glumu unijeli jednu rijetkost – ozbiljnost pristupu s jedne i životnost s druge starne. Često se ističe i Vaš divan, malo raspucali glas.
Kad dobije ulogu, čovjek odmah nađe u njoj stvari za sebe. Ja nisam glumica od transformacije. Svoje uloge jednostavno proživim. Svi smo mi slojeviti kao ljudi, imamo razne osjećaje, razna stanja, tako da se možemo pronaći u toj nekoj ulozi. Pretražiti po sebi baš tu neku emociju – bilo lošu, bilo dobru – i onda sve nekako dobro ispadne. Hvala Bogu!
Što je za Vas onda rad glumca na sebi?
Treba biti iskren, iako to tako banalno zvuči. Kad smo npr. radili Živu istinu, to je bila tzv. zadana improvizacija. Kao da snimate dokumentarno, a zapravo ne. Taj mali dio treba pronaći u sebi pa da ispadne dokumentarno.
Živa istina baš je u Puli imala problem, jer je najprije bila van konkurencije....
Nekih tristo potpisa sudionika Festivala, profesionalaca, bilo je odaslano kao podrška filmu i tražili su žiri da ga pogleda još jednom. Film nam je igrao od 10 do 12 u tadašnjem kinu Beograd, tako da je osim kritičara i ljubitelja filma, film bio prisiljen ponovno pogledati cjelokupni trinaestočlani žiri. Predsjednik je bio Šuvar. Jer, najprije je Arenu dobila Neda Spasojević, a zatim su sve poništili i dali je meni, iako film nije bio u Areni. To se više nikad nije u Puli dogodilo. A ni prije. Sa mnom uvijek tako neki ekskluzivni momenti.
Je li onda tajna uspješne glume ne birati uloge po principu – glavna-sporedna, nego se jednostavno predati...
Evo, sad na Puli imam dva filma. Kod Stanislava Tomića imam doslovno tri kadra. Pristala sam na to kad me nazvao, a tako je bilo i s Biljanom. Tu ne postoji velika-mala uloga. Tu ili jesi ili nisi. Treba čovjek u toj minijaturi dati sve od sebe kao da glumi glavnu ulogu. Jer glavnu ulogu čovjek ima vremena istraživati. Tome uvijek studiozno pristupam.
Znači da vjerujete debitantima?
Naravno da vjerujem. Želim da ih bude više, da ti mladi ljudi dođu do novaca da se mogu izraziti. Sad kad su mladi, da vidimo što ih muči. Jučer smo vidjeli jedan dio toga.