Romski običaji i veselje
Razgovarao Janko Heidl
Jeste li već vidjeli film?
Nisam. To mi je prvi put da nisam vidjela film u kojem glumim prije premijere. Neobično mi je što ću ga prvi put gledati zajedno s publikom i zbog toga osjećam malu tremu.
S obzirom na to da glumite Romkinju, kako ste se pripremali za ulogu?
Glavna je priprema bila u solariju. (smijeh) Posjetili smo nekoliko romskih obitelji u zagrebačkom naselju Kozari bok, a Rakan
Rushaidat, koji glumi mog supruga, i ja puno smo vremena proveli družeći se sa Selmom Ibrahimi koja glumi našu kćer. Ali, Romkinje sam glumila i prije, u jednoj kazališnoj predstavi s Romima, i dobro se upoznala s romskim običajima, festivalima, svadbama...
Često glumite izvan Slovenije, odnosno u zapadnoeuropskim filmovima. Osjećate li neku razliku u načinu rada na setu u
Njemačkoj od onoga u regiji?
Studirala sam u Beogradu pa sam ondje, u Srbiji, snimila prve filmove. Jedan od važnijih bio mi je Sivi kamion crvene boje za koji sam dobila nekoliko nagrada. Nakon što sam dobila nagradu European Shooting Stars – koju je nedavno dobila i vaša Zrinka Cvitešić – otvorila mi se mogućnost snimanja u Njemačkoj i tamo sam također snimila nekoliko filmova. Ondje je vrlo pogodno za nas malo tamnije puti, jer se oni često bave tematikom koja uključuje Turke i druge došljake s istoka – to su takozvane
istočnoeuropske uloge gastarbajterki, prostitutki, Turkinja... Kad sam išla snimati prvi film u Njemačku, imala sam predrasudu
da su oni silno organizirani i dosadni te da tamo sigurno nema nikakve kreativnosti, jer meni odgovara ovaj naš balkanski kaos. No, iznenadila sam se, jer je upravo suprotno. Oni počinju od nule, potpuno svježi. Nisu umorni kad počnu snimati film. Kod nas su na početku snimanja filma redatelji već izmoždeni od priprema, produkcijskih problema i svih okolnih stvari. U Njemačkoj redatelj ne brine ni za što drugo nego samo za režiju i sve izvrsno funkcionira. Opušteno je, nonšalantno, ne moraš znati ni za kakve probleme koji te se ne tiču, tako da je pravi užitak raditi. Ta njemačka superorganiziranost zapravo doprinosi
opuštenosti. Zvuči kontradiktorno, ali tako je.