Borba iz dišpeta

U povodu dodjele nagrade Fabijan Šovagović Društva hrvatskih filmskih redatelja održana je prigodna novinska konferencija, posvećena liku i djelu njene ovogodišnje laureatkinje, glumačkoj divi vječnog sjaja, Mariji Kohn. Kao uvertira prikazan je kratak filmski prilog, osvrt na njen cjelokupan opus, obilježen brojnim nezaboravnim ulogama, a nakon toga brojne su hvalospjeve o njenoj i profesionalnoj i osobnoj auri nanizali svi odreda renomirani hrvatski redatelji. Darovita, marljiva, izražajna, snažna, puna životnog duha, inspirativna... ‒ ti su epiteti tek djelić njihovih panegirika. Redatelj Bogdan Žižić bio je čak toliko fasciniran njenom ulogom u filmu Svoga tela gospodar da ga je odvela od mornarskog broda, gdje je dotad službovao, do filmskog seta, koji više nikad nije napustio.  

Marija Kohn u svom se obraćanju okupljenima dotaknula uloga i trenutaka koji su ostavili traga u njenom životu. Prebirući po sjećanjima, vratila se u djetinjstvo, kada je ostala bez roditelja, pa je brigu o njoj preuzela nona, koja ju je mudro savjetovala da tugu valja skriti u kantun, a život pretvoriti u smijeh.  

Kako joj je život odmalena servirao tu sudbinu ‒ da se osjeća kao Pale sam na svijetu, druga strana medalje zasjala je jače, a to je ona, kako je napomenula, koja ju je pretvorila u pravu fajtericu, što se kasnije zrcalilo u njenim ulogama, prije svega žena koje su umjesto predaje izabrale borbu iz dišpeta. Prema njenom se mišljenju recept za dobru glumu krije u tome da nema filozofije. Život nam pruži sve na dlanu, sve je oko nas, i treba tek očima širom otvorenima iz njega uzeti što ti treba. Tako ju je, primjerice, šepanju podučila ta ista nona, a mucanju teta Jele s Lopuda, koja je satima sjedila na klupi tik do mora i žestoko se branila od ruganja mještana.

I dan-danas radi punom parom, a uvijek izlazi ususret mladim autorima, objeručke prihvaćajući uloge. U natrpanom radnom rasporedu spašava je, kako tvrdi s osmijehom, fotografsko pamćenje.     

Iva Cikojević