Ispunjena želja

Razgovarao Daniel Rafaelić

Koliko Vam je važno da se film prikazuje u Puli?

Jako mi je važno, jer je to ipak priča koja se mogla zvati Pula-Pola. To je i priča o Puli, jer ako već ljudi za nju nisu izravno

čuli, znaju neke njene fragmente. To je dio povijesti ovog grada, kao što je to dio povijesti Pirana. To je priča koja se događa svugdje na ovim prostorima. Odrastao sam u Puli, Festival je dio mog djetinjstva, moja baka i djed čak su sudjelovali u njegovoj organizaciji, tako da mi je iz različitih razloga bilo važno da mi se film prikaže ovdje, a naročito u Areni. Nisam se to usudio ni poželjeti, a kamoli nadati se da većinski slovenski film bude prikazan na hrvatskom festivalu u Areni. Ispunila mi se ta želja i zahvaljujem se direkciji Festivala jer su znali da će moj film ovdje bolje razumjeti nego u Ljubljani ili Mariboru.

S obzirom na to da film već ima kino život iza sebe, prilaze li Vam ljudi i pričaju svoje priče slične onima u Vašem filmu?

To nam se događalo uglavnom u Piranu. Ovdje su ljudi malo drugačiji. Njih zaista nije zanimalo je li montaža u filmu ovakva ili onakva, jer su toliko živjeli tu priču… Zanimljivo je bilo u Sarajevu, jer su ondje ljudi na film gledali kao na metaforu za ovo što se sada događa i kao upozorenje kakve trajne posljedice mogu ostati. Ovi naši prostori imaju tu tragičnu povijest i ljudi koji bi to razumjeli sigurno imaju takvu svoju vlastitu priču u glavi.

Vrlo je zanimljiv kontrast koji postižete kada slikate Piran kao turističku razglednicu, u opreci s tamnim interijerima. Dakle, interijeri opterećeni prošlošću… interijeri koji čuvaju tajnu…

To je taj Piran, koji je na prvi pogled turistički centar, a koji u interijerima krije tu svoju priču. To je grad koji ima problem ne s tim da je talijanski, nego da je turistički. Oni samo žele moći parkirati svoje automobile i normalno živjeti. Kontrasti su posvuda, a proizlaze iz različitog doživljavanja Pirana. Sukobi su svuda – između ovih što tamo provode vikende i ovih što tamo stalno žive. Sve je to nekako dio Pirana i zato me fascinira taj multikulturni svijet u kojem svatko vidi neki svoj dio. Ljepota je gradova upravo u tome što svatko vidi svoj grad, svoju viziju istoga grada, a opet zajedno živimo u istom gradu.

Grad kako mikrokozmos…

Da, grad kao metafora za sve gradove ovoga svijeta.