Dvoboj u Galiciji

Mislim da je film općenito odmak od realnosti. U igranom filmu nebitno je koliko je ono što gledamo vjerodostojno. Da stvarno želim reći neku materijalnu istinu, ne bih se bavio igranim filmom. Važno je postići uvjerljivost unutar filma, a ne u odnosu sa stvarnim svijetom.

Razgovarao Janko Heidl

Kao autor filmske glazbe prvi se put okušao Marko Perković Thompson. Kako ste ga izabrali?

Za film sam u svakom pogledu tražio ljude koji će svoj zadatak obaviti sa srcem. Što se tiče glazbe, želio sam da je sklada netko tko ima svoje ja. Kad si postaviš pitanja kao što su: Tko bi mogao uvjerljivo prikazati atmosferu rata? Tko bi mogao podići tenziju i stvoriti emociju koja mi treba? Tko gušta u ratničko-povijesnim temama?, onda vidiš da izbor baš i nije širok. Upoznao sam Thompsona, s njime razgovarao i shvatio da je idealan suradnik: sluša, ne pravi se najpametniji, ne misli da sve zna, a opet će napraviti nešto s vlastitom vizijom i puno ponuditi. Znam da će taj izbor biti opterećen drugim stvarima, ali ako razmišljaš o tome, onda nisi na dobrom putu. Mislim da je Thompson konačnim rezultatom svakako opravdao povjerenje koje smo mu dali. 

Filip Šovagović ima nevjerojatno malu ulogu.

Filip i ja zajedno smo studirali režiju i imamo neku povijest. Kad smo razgovarali o mom filmu, rekao je da bi glumio, a ja sam se složio, ali sam mu rekao da ga moram odmah ubiti. Tako je i bilo.

Radnja Josefa smještena je u Prvi svjetski rat. Čini se velikim zalogajem za dugometražni filmski debi.

Kako kome. Kod nas se za redateljski cjelovečernji debi očekuje nešto malo i komorno u čemu će se redatelj pokazati pa da zatim eventualno radi nešto veće. A ja sam mislio: „Nećemo čekati, 'ajmo odmah na to veće.“ Moj prošli igrani film bio je jednosatna zatvorska drama Otac iz 2005. To je bilo klaustrofobično iskustvo – četiri čovjeka u sobi. Meni osobno, to je bilo teže. Ne osjećam se baš dobro u jednoj sobi s četiri glumca. Za sebe bih rekao da sam eksterijerni redatelj i da se bolje snalazim u širem prostoru i vremenskom razdoblju. Kad sam snimao Oca, bio sam u zatvoru i doslovno i kreativno. U tako ograničenim uvjetima teško se vizualno izraziti, a više se volim usmjeriti na vizualnu stranu filma. Tad sam si rekao: „U sljedećem filmu idem na ledinu!“

Imate li neki poseban interes za vrijeme Prvoga svjetskog rata?

To je mogao biti bilo koji rat. Ali zaključili smo da bi bilo dobro napraviti odmak od Domovinskog rata i od partizana i ustaša i otići daleko u prošlost, u priču koja se čini univerzalnijom jer nije opterećena time da netko broji naše i njihove i pazi u kojem su točno odnosu. Time smo apstrahirali stigme koje nam nisu zanimljive i koje bi opterećivale film. To je jednostavno priča o običnom čovjeku koji je bačen u rat, u kojem su se neki ljudi iz neke zemlje borili negdje daleko protiv nekoga nepoznatoga iz njima posve nepoznatih razloga. Mislim da se u tome svatko može prepoznati. 

Koliko ste pazili na vjerodostojnost u rekonstrukciji vremena i prostora?

Mislim da je film općenito odmak od realnosti. U igranom filmu nebitno je koliko je ono što gledamo vjerodostojno. Da stvarno želim reći neku materijalnu istinu, ne bih se bavio igranim filmom. Važno je postići uvjerljivost unutar filma, a ne u odnosu sa stvarnim svijetom. Užitak je ‒ za mene, a mislim i za gledatelja – ostvariti atmosferu i izgraditi svijet koji je logičan unutar sebe, u kojem mogu postojati takvi likovi i u kojem je uvjerljivo da će se dogoditi takve stvari.

Iako film nije imao raskošan proračun, izgleda bogato i moćno.

Producent Jozo Patljak u prvom je redu čovjek iz struke, čovjek koji voli film, a ne ekonomist. Neko sam mu vrijeme otprilike govorio: „Čuj, bilo bi lijepo da imamo ovo, ali nije baš jeftino, možemo i bez toga.“ On bi odgovarao: „Nemoj, nemoj! Pumpaj, pumpaj! I ja to već dugo želim napraviti!“ Tako da smo se dobro razumjeli i slagali. S druge sam se strane kao redatelj trudio razmišljati kako izborom vizura i onoga što snimam stvoriti dojam da izvan kadra, izvan onoga što vidimo, postoji puno veći svijet. Mislim da na taj način sve izgleda puno bogatije. Recimo, zapaljeni je vagon u Josefu kao jedan mali spektakl iz kojeg se naslućuje puno veća slika. Moglo se i bez toga, ali dobro je da smo to napravili, jer kroz taj se djelić stvara dojam da smo mogli i znali pokazati nešto spektakularnije, no da nas više zanimaju druge stvari. Isto tako, primjerice, nema razloga izlaziti iz rovova, u kojima se odvija sudbina likova koji nas zanimaju, da bismo prikazali milijun ljudi izvan rova koji će možda izgledati spektakularno, ali nas zapravo ne zanimaju i mogu nas ostaviti posve hladnima. Jedna od inspiracija bio mi je prvi film Ridleyja Scotta, Dvoboj, u kojem je on isto tako s malo sredstava uspio napraviti cjelinu kojoj ništa ne nedostaje.