• Razgovor: Dejan Zečević, redatelj filma Neprijatelj

    Ispod površine rotnog filma

    Kad svaki iole ratni film zagrebe ispod, njegova je bit da ti poslije njega bude na neki način zlo, da te opali opasno i ako si već bio zaveden (ratnom ideologijom), da si pljusneš u lice i kažeš – bio sam budala.

    Razgovarala Iva Cikojević

     

    Jedna od konferencija za novinare petog festivalskog dana ugostila je malu, ali jaku ekipu psihološkog trilera Neprijatelj, uvrštenog u Sekciju manjinskih koprodukcija Nacionalnog programa. Okupljenima su film predstavili Dejan Zečević te producentica Nikolina Vučetić-Zečević, glumac Aleksandar Stojković i koproducent Damir Terešak. Tim smo povodom porazgovarali sa srpskim redateljem Dejanom Zečevićem

    Prošle su godine otkad je scenarij za ovaj film dospio u Vaše ruke, od prvog čitanja do odluke idemo to snimiti.

    Prošlo je gotovo desetljeće od mog prvog susreta s tim scenarijem. Zavolio sam ga odmah kad sam ga pročitao 1999. godine. U međuvremenu sam snimao druge filmove, no nisam prestao razmišljati o njemu. Ponajprije me privukao u toj priči jedan ponešto drukčiji i osvješteniji pristup naspram posve realističnog i uobičajenog pogleda na tu našu mračnu nedavnu povijest. Drugi je korak bilo moje nastojanje da iz nje višestruko, duboko i još dublje, iščeprkam suštinske razloge te jedne strašne, a istodobno i apsurdne i sulude stvari kao što je rat.  

    Je li iskra inicijative potekla od Vašeg iskustva naše bliske povijesti zahvaćene ratnim vihorom? Kroz film se iščitava Vaš glas da Vas se rat tiče i kao čovjeka i kao autora...

    Film je, naravno, rezultat mojih osobnih redateljskih preokupacija. Kako nisam od onih koji idu u kino da bi vidjeli prekopiranu realnost, nego neku njenu drukčiju perspektivu, to ostavlja traga i u mom radu. Iako nisam sudjelovao u tom povijesnom događaju, živio sam život vrlo blizu svega. U Neprijatelju je upravo to bio idejni okidač ‒ odgovoriti kako se ljudi dovedu u situaciju da udare jedni u druge, a do tek čas prije bili su vrlo bliski i živjeli u skladu.  

    Poznata je izreka da je svaki dobar ratni film u svojoj biti antiratni. Čini nam se da je i Vaš Neprijatelj na tom tragu, kao i prisutan žanrovski balans između trilera i psihološke drame...

    Da, slažem se više-manje. Kad svaki iole ratni film zagrebe ispod, njegova je bit da ti poslije njega bude na neki način zlo, da te opali opasno i ako si već bio zaveden (ratnom ideologijom), da si pljusneš u lice i kažeš – bio sam budala. Neprijatelj je sve samo ne ratni film, kao autor ga ne bih nipošto tako okarakterizirao. Mislim da on funkcionira i kao triler i kao psihološka drama. Iznimno me veselio otvoren manevarski prostor eksperimentiranja sa žanrovima, koji ipak na kraju završava u sinergiji cjeline.  

    Film obilježava jedan lokalitet, velika grupa ljudi i osobito intimistička atmosfera, kojoj dajete velik značaj i  u koju je zamotana cijela priča. Zasigurno nimalo slučajna kombinacija.  

    Mogao bih slobodno reći da moj redateljski potpis podrazumijeva intenzivno, gotovo opsesivno bavljenje atmosferom, jer mi ona omogućuje da iz najdubljeg i najskrivenijeg izvučem na površinu što više. To je jedan od mojih najjačih stvaralačkih poriva. Stoga se puno računa polagalo na nju, od cijelog tima zaduženog za posebne efekte do razrade do najsitnijeg detalja i scenografije te kuće. Na neki sam način zatvorio cijelu ekipu na planinu Gola planina, gdje smo izgradili svoje poslovno gnijezdo i gdje smo svi stalno bili nerazdvojni, kao sijamski blizanci. Jedan je od mojih redateljskih impulsa to da me nevjerojatno privlači filmska situacija gomile ljudi na jednom jedinom mjestu. U Neprijatelju se sve poklopilo.  

    Kako i samo ime sugerira, Neprijatelj se propituje o neprijateljskim stranama... No, neprijatelja tu ustvari ni nema. Posebnu funkciju tu ima lik demona koji je unio posvemašnju pomutnju...

    Da, taj je lik i imao najveću genezu u scenariju. On je stigao zavesti i zbuniti sve, kao svojevrsno ogledalo onoga što vidimo u sebi i drugima. Stoga je lišen identiteta, jer je važno tko su oni sami, dok je on tu tek metafora i pokretač njihovih subjektivnih stanja i ima već i sad od gledatelja različite interpretacije, kao zakopavanja vlastite savjesti. Da, istina je. Sa svih strana neprijatelji, a neprijatelja nema. Osim možda njih samih sebi, i to u tragovima. 

    Nakon velikog hita Četvrti čovek, klasičnog trilera bližeg širim masama, Neprijatelj je ipak hermetičniji, s manjom dozom komunikacije prema publici... No, prve reakcije su izrazito pozitivne. Kakvu mu budućnost predviđate? 

    Prije svega želim da moji filmovi budu zanimljivi, i to posebno publici. Svjestan sam da kad ugledaju već uniforme iz Neprijatelja, zbog svojevrsne zasićenosti tom tematikom to postaje određeni minus. Polazim od sebe ‒ nisam ljubitelj ni glupih, a zabavnih filmova, kao ni pametnih, a dosadnih. Stoga se i bavim ovim poslom, uvijek iznova pokušavajući da se to dvoje sretne na pola puta. U današnje vrijeme vrsta između je izumrla. Sve je ili puka zabava ili art za odabrane. Vrlo mi je bitno bilo da pogodim tu sredinu. Vjerujem da će put Neprijatelja do publike biti dulji, no polako, ali sigurno do ljudi do kojih treba stići. Zato će onda imati dulji vijek trajanja.