O čežnji
Radeći na ovom filmu naučila sam kako izgleda vrhunski nivo profesionalnosti, ali naučila
sam i kako svi mi, bez obzira na to što dolazimo iz drugih dijelova svijeta, ipak na kraju
dana cijenimo jednako ljudskost i istinitost
Razgovarao Daniel Rafaelić
Koliko se činjenica da ste radili na filmu koji je tako okrenut poetičnosti odražava na glumački pristup ulozi?
Kod stvaranja filma zapravo nikad ne znate kako će sve na kraju ispasti. Sve je počelo sa scenarijem. Pročitala sam ga
i rekla: „Bože, ovo je prekrasno!“ Tu ste već mogli uočiti da ima taj poetski okus. Susreti s Birgittom tijekom godine, budući
da je radila međunarodni casting, također su pomogli da shvatim kamo ide s projektom. Taj film jednostavno je mogao
biti i triler, zar ne? Poput Gosford parka… Ali ovaj je bio o čežnji. Čim smo započeli raditi, kada sam shvatila kako mi je blizu Igor s kamerom, a bio je jako blizu, znala sam da stvara vrlo nježne kadrove. Ništa nije izgovoreno, jer život je često takav. Tako da sam zaista ponosna što sam bila dio toga.
Lijepo je primijetiti kako glumite minimalistički, tek pokojim trzajem oka…
Da, Birgitte tako voli režirati, i često zna reći – sada nemoj ništa raditi. Baš ništa. A to tako opušta glumca. Inače, različiti
redatelji imaju drugačije pristupe, ali kod Birgitte stvarno osjećate povjerenje. Znate da ona u svakom trenutku zna što
se događa. I sjajno poznaje stilove glume svih drugih glumaca, tako da nije bilo nasilnog tjeranja u jednom smjeru. Sve je
bilo vrlo prirodno.
Često glumci kažu da su mnogo naučili iz koprodukcija. Što ste Vi naučili?
Naučila sam kako izgleda vrhunski nivo profesionalnosti, ali naučila sam i kako svi mi, bez obzira na to što dolazimo iz
drugih dijelova svijeta, ipak na kraju dana cijenimo jednako ljudskost i istinitost.
Je li bilo teško snimati scenu umiranja? Naime, djeluje zaista složeno…
Postoji sjajna priča vezana uz to. Naime, posljednji dan snimanja trebali smo snimati moje umiranje. Kada sam trebala
doći na snimanje, eruptirao je vulkan na Islandu i svi su letovi bili otkazani. No, kako su svi drugi glumci s kopna, bili su
na snimanje dovezeni autima. No ja, koja živim u Velikoj Britaniji, na otoku, našla sam se u problemu. Igor Nola telefonirao
je svima koje zna u aviokompanijama… Na aerodromu sam bila spremna odglumiti da sam trudna, samo da me puste. Išla sam do prijatelja koji su marinci pa u vojsku po pomoć, Dajte nam jedan helikopter!, i slično, samo da odemo s otoka. Čak sam molila turističke brodove koji plove Temzom da me odbace s druge strane kanala. Naposljetku sam otišla
eurostarom do Pariza, zatim vlakom do Zuricha (koji je usput zaustavila policija, jer je unutra bio neki traženi riminalac)…
Sveukupno mi je trebalo 26 sati da dođem ponovno do Zagreba. I tako stignem u Zagreb dva sata prije snimanja i pitam se što sad da radim. I krenem na ono što sam radila na početku snimanja u Zagrebu – džogirati oko kipa J. J.
Strossmayera.
A samo snimanje te scene?
To je zaista bilo jedinstveno u mojoj karijeri. Nikada mi prije tonski uređaj nije bio postavljen između nogu. Ležim tako
na podu, po meni polijepljeno sve što su mogli staviti zbog umjetne krvi, ali ta umjetna krv curi oko mene i natapa
tepih. No, to ne bi bio problem da tepih nije upio svu tu krv i zadržao je pa mi je postalo strašno hladno. U svakom slučaju, lijepo sam umrla na filmu.