Put Europom i svijetom
Međunarodni program ponudio je naslove među kojima je svatko mogao pronaći nešto za sebe, kako zahtjevniji gledatelji, tako i oni željni dobre večernje razbibrige
Međunarodni program ovogodišnjeg Festivala igranog filma u Puli uključuje 22 filma i podijeljen je u tri programa – Europolis, Meridijani i ciklus Italija – zemlja prijatelj Festivala, a o najboljima je odlučio žiri, u čijem su sastavu producent Paul Bradely, glumac Niels Schneider i filmolog Paolo Minuto. Međunarodni program ponudio je naslove među kojima je svatko mogao pronaći nešto za sebe, kako zahtjevniji gledatelji, tako i oni željni dobre večernje razbibrige, a većina filmova laureati su prestižnih filmskih festivala poput Cannesa, Berlina ili Venecije. Tako publika ovih dana može uživati u šarolikoj rapsodiji autorskih stilova i filmskih žanrova – od francuskih komedija Žene sa šestog kata i Trofejna žena, adrenalinskog putovanja u srce europskog terorizma sedamdesetih i osamdesetih s Carlosom Oliviera Assayasa, preko postmodernističkog ekscesa raskrinkavanja moderne politike u prvijencu Václava Havela Odlazak, socijalno angažiranog Ženska prava hoću Nigela Colea, filma bez izgovorene riječi Circus Fantasticus Janeza Burgera, srpskog ljetnog hita Montevideo, Bog te video Dragana Bjelogrlića, politički provokativnog Šišanja Stevana Filipovića, sjajnog pobjednika Berlinalea Nader i Simin se rastaju Ashgara Farhadija, pa sve do apokaliptične Trieorove Melankolije, emocionalno nabijenog Mirnog života Claudija Cupellinija ili zabavnog Imamo papu! Nannija Morettija.
Mnogi su redatelji u svojim filmskim opusima uništili Zemlju ili bili na pola puta da to učine, no kraj čovječanstva nikad nije bio toliko psihološki uznemirujući i slojevit kao što je to u spomenutoj Melankoliji. Jednostavna priča o nesređenim odnosima između dviju sestara i njihove majke dobiva epski predznak u obliku golemog planeta koji se približava Zemlji prijeteći da će doći do kobnog sudara. Nakon Antikrista opet gledamo labirint izgubljenih sudbina koje gube, ili su već izgubile, sva uporišta i hvataju se za niti paučine koje se trgaju pod njihovim dodirom. Spasa nema, iskupljenja možda, a svaki pokušaj racionalnog nošenja s krajem vodi prema ludilu.
Trier oprezno gradi priču, gotovo šuljajući se, dozvoljavajući svojim likovima da se zavaravaju, nadaju, strahuju, bježe i vraćaju se, a instrumentarij krupnih kadrova lica i detalja omogućuje mu duboki zaron bez mogućnosti i želje za povratkom na površinu. U filmu se mogu iščitati brojne reference na Andreja Tarkovskog - gotovo kao da nastavlja misaonu preokupaciju o susretu s Nemogućim iz njegova Stalkera (iako je na prvi pogled teško uočiti poveznice između ta dva različita djela).
Odmjereni i zanatski vješt Carlos (nastao izvorno kao mini serija, nagrađena Zlatnim globusom) unatoč ponekom scenaristički slabijem dijelu predstavlja iznadprosječan pečat burne europske prošlosti i terorističkih zavjera te portret samih terorista, koji nerijetko (p)ostaju tek oruđe u nemilosrdnoj globalnoj političkoj areni.
Nader i Simin se rastaju (pobjednik ovogodišnjeg filmskog festivala u Berlinu) nudi uvid u živopisnu iransku svakodnevicu, toliko drugačiju od slike koju nam pružaju demagoški ustrojeni zapadnjački mediji, ali istovremeno postavlja univerzalna pitanja koja efektno brišu granice Istoka i Zapada.
Ako je Casino Jack Georgea Hickenloopera usmjeren protiv demokracije bez demokracije i sustava visoke korupcije i moćnih utjecaja koji se ostvaruju pomoću lobiranja, onda Ženska prava hoću na velikom platnu revitalizira radničku klasu i borbu protiv moćnih korporativnih subjekata koji su čovjeka kadri svesti tek na input u procesu stvaranja profita.
Sve u svemu, Europolis, Meridijani i talijanski prijatelji bili su sjajna uvertira u nacionalni dio Festivala.
Vedran Jerbić