Gabi Novak: Najveća je sreća u mojoj estradnoj putanji bila to što sam uspješno preskočila prag svih glazbenih promjena, a to nije lako.
Na ovogodišnjem filmskom festivalu u Puli u nedjelju 17. srpnja održat ćete koncert na kojem ćete izvesti izbor svojih pjesama koje su obilježile brojne filmove, ali i Vašu karijeru...
Zamislila sam taj nastup na taj način da zapravo počnem od samog početka, kada sam radila kao crtačica u Zagreb filmu. S obzirom na to da sam uvijek tamo pjevušila, Nikola Kostelac mi je predložio: „kad već tu stalno pjevaš, ne bi bilo loše da zapjevaš i time oživiš jedan lik“. I tako je i bilo te je nastao crtić Susret u snu. Radni naziv mu je bio Benko Kamenko, a ja tu pjevam, oživljavam, dajem glas jednoj curici.
Crtića je bilo još...
Napravila sam i jedan predivan crtić s Boškom Petrovićem. Gledali smo film, ja sam pjevala a on je s vibrafonom svirao, s nekim lopticama... ali taj crtić više ne postoji. Tad je bio daleko veći kulturološki interes za film. U to vrijeme sve se pokrenulo u Zagreb filmu. Nikad nisam imala nikakvih ambicija da budem pjevačica nego je to zapravo bio motiv da ostavim crtani film. Budući da su mnogi kompozitori tada jako mnogo radili i bili gosti Zagreb filma, pojavio se tako i Bojan Adamič koji je onda radio sve ove naše najbolje filmove i rekao: „Tko je ta mala koja pjeva?“. „Radnica“, rekli su mu. Svi smo bili tada u kutama tamo u onom kinu u Vlaškoj: Bourek, Duško Vukotić, zapravo naš jedini oskarovac, i on je to formirao, taj novi Zagreb film. Svi moji kolege, neki s primijenjene umjetnosti, bili su tamo, ekipa je bila grandiozna. Čak je i Mimica radio film Strašilo, a ja sam mu bila scenograf. I onda je Bojan Adamič zvao mene, a kako sam ja zaista pratila glazbu, bila sam uzbuđena i onda mi je ponudio da dođem i budem gost... „Šta pjevaš?“, pitao me. „Sklona sam najviše jazzu“, rekla sam. „Napravit ću ti dva aranžmana, doći ću po tebe u Zagreb s mojim Big bandom“... i tako se to pokrenulo. On je tada bio na turneji, a kada je došao taj čitav program tu u Zagreb, dobila sam prvu ponudu za Tanhoferov film H-8... Tamo sam pjevala Sretan put, pjesmu koju je napisao Ljubo Kuntarić. Slijedila je
Ljubav ili šala.
To je bila pjesma iz filma Ljubav i moda, Vi i Mija Aleskić...
Kad sam ja to neki dan vidjela, kako glumim, umrla sam od smijeha...
U zadnjih par godina često su Vam redatelji krali pjesme za svoje filmove, a da Vas nisu pitali... posebno dvojica.
Da, tako su ukrali Pusti me da spavam - to je tako divna šansona, pa Još uvijek. A to je u dotičnom filmu tako banalno napravljano. To je scena u kojoj neki poštar, neki mladi dečko, obavlja seksualni čin sa ženom koja je starija od njega, i ona viče: „Daj! Daj! Jače, jače!“, onda on nju hvata za stražnjicu... Prestrašno! A preko toga ide Još uvijek ludo želim da me voliš... Izašla sam iz sobe jer nisam mogla film dalje gledati. Redatelj je mislio da korištenjem moje pjesme spaja razlike u godinama. Ali to je napravljeno tako prostački. Sve više se pojavljuje u našoj kinematografiji jednostavno uzimanje pjesama i glazbe koja se režiserima sviđa i misle da će to biti dobra pozadina neke situacije u filmu, a uopće dubinski ne promišljaju.
Prije, kad su autorska prava bila puno manje zaštićena nego danas, to se nije radilo. Kako to da je danas normalno da se kradu pjesme i glazba?
Za sve ovo što sam prije radila, redatelj bi došao i pitao. Bio je tu i nekakav honorar. Tu je važna etika i odnos prema ljudima koji rade taj posao. Danas se iskorištavju maksimalno. Danas se to uzima i ti od drugih ljudi doznaš, „gledao sam film, čuo sam tu tvoju pjesmu“, a nitko živ ne pita. Što je najžalosnije, kad su bile premijere tih filmova, nisam dobila čak ni pozivnicu, a kamoli neki razgovor.
Zašto se to radi – jer je to jeftinije... Najlakše je uzeti i ne pitati. Nema više te zajedničke suradnje u jednom filmu. Da, recimo, netko sa mnom razgovara, da vidim neki scenarij, da ga pročitam, rekla bih što mislim i dala neko svoje viđenje... Tu je ipak u igri i iskustvo...
Od samih ste početaka karijere postavili kvalitetivnu ljestvicu vrlo visoko i svih je ovih godina držite na toj razini. Čini mi se da profesionalna dugovječnost ponekad može kod nekih dovesti do snižavanja kriterija, međutim. to se kod Vas nije dogodilo.
Često mi se postavlja takvo pitanje i vrlo je teško na to odgovoriti. Ipak odgovor je vrlo jednostavan. Na samome početku, kada sam počela raditi i kada sam se odlučila ostaviti crtani film, krenula sam u novu profesiju. Bilo nas je malo, kriteriji su bili vrlo visoki, strogi. Ti nisi mogao ući u studio bez mentora. Imali smo mentora koji je pratio kako ćeš izgovoriti nešto. Sjećam se davno, na jednoj audiciji za radio, Nikica Kalogjera, dakle čovjek s opusom, rekao mi je: „Znate, morate prvo izliječiti grlo pa onda ići dalje.“ To je bilo 1958., a već 1959. pjevala sam Ljubav ili šala. Dakle, to su bili ti kriteriji. Najveća je sreća u mojoj estradnoj putanji bila to što sam uspješno preskočila prag svih glazbenih promjena, a to nije lako.