Za vrijeme snimanja dosta sam dijaloga, kojega je u scenariju bilo puno, eliminirao spontano, gdje god mi se učinilo da je suvišno riječima tumačiti nešto što je već kao emocija bilo dovoljno snažno.
U vrijeme kad se filmovi u Hrvatskoj snimaju uglavnom s vrlo malim proračunima, odvažili ste se – još jednom, nakon Konjanika – na priču smještenu u dalju prošlost, što, među ostalim, zahtijeva poprilična financijska sredstva.
Moram priznati da je to bio vrlo zahtjevan pothvat koji pred autora i producente postavlja puno više raznih, pa i financijskih problema. Stoga takav projekt zahtijeva apsolutnu pripremljenost. Sve se mora pripremiti do najmanjih pojedinosti da bi se na kraju s ono malo novaca koliko imamo stvorio privid bogatstva kostima, scenografije i ostaloga, da bi se oživjelo vrijeme koje je prošlo. Od prvih saznanja o Lei Deutsch, preko dokumentarca koji je bio neka vrst istraživačkog rada pa do samoga snimanja proteklo je otprilike sedam godina i to su sve zapravo bile pripreme. Tako se na snimanju dobro znala svaka pojedinost i bile su vrlo rijetke situacije u kojima sam si dozvolio improvizaciju kad bi bilo nešto dobro.
Jeste li se u pretvaranju sadašnjosti u prošlost štogod pomagali računalima?
Računalima smo se najviše služili kad smo u autentične dokumentarne snimke ubacivali naša filmska lica. Nismo, zatim, imali dovoljno novaca da publikom, odnosno statistima napunimo čitavo Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu pa smo dobro obukli pedeset statista i onda smo ih selili iz jednog dijela dvorane u drugi i na kraju sve to zajedno kompjutorski uskladili. Tako u sceni svečane premijere predstave u kojoj igra naša mala Lea Deutsch HNK izgleda krcat. Što se tiče snimanja u eksterijerima, uglavnom se nismo naknadno služili računalnim obradama slike, nego smo sve rješavali scenografski te rakursima kamere i izrezima kadra, pazeći da nam u slici ne ostane nešto što nije postojalo 1930-ih i 1940-ih godina.
Koliko Vam briga oko takvih tehničkih stvari oduzima koncentraciju koja bi se, primjerice, mogla upotrijebiti za rad s glumcima?
Jasno da su takve stvari dodatak, višak s kojim se moraš baviti, ali sve je pitanje pravodobne pripremljenosti i kada to unaprijed riješiš, onda na samom snimanju nema značajnijih problema.
Početak snimanja odgađan je više puta.
Nastojali smo skupiti nešto više financijskih sredstava, u čemu smo uspjeli samo djelomično. Bio sam izabrao dvije sjajne curice koje su trebale igrati Leu i Dariju, a onda je početak snimanja odgađan sedamosam mjeseci. One su narasle i više nisu bile ono što je mene zanimalo – kratko razdoblje u kojem više nisu djevojčice, a još nisu ni djevojke. Morao sam birati nove glumice pa se sve malo pomaknulo i zbog toga.
Je li bilo lako pronaći djevojčice koje znaju sjajno plesati step i glumiti?
Proces biranja glavnih glumica toga uzrasta zaista je kompliciran. Vidio sam više od pet stotina djece. Kad sam radio istraživački dokumentarac o životu obitelji Deutsch i Dariji Gasteiger, imao sam ideju o igranom filmu, ali sam znao da ne mogu snimati falši film u kojem će netko dublirati plesačke sposobnosti. Na sreću, otkrio sam gospođu Jasenku Zajec, koreografkinju i vlasnicu studija Step by Step, u kojem brojne curice vježbaju step i druge plesove, i tu sam našao sve svoje plesačice, među kojima sam izdvojio one koje su mi glumački odgovarale. One su inače prvakinje Europe u nekoliko plesnih disciplina, čak su i u svjetskom vrhu. Zaista su izvanredne, a glavna su im konkurencija Slovenke. Zbog toga sam u jednom trenutku imao ideju da neke uloge dodijelim malim Slovenkama, međutim, vrlo je komplicirano dovoditi iz Slovenije djecu koja bi izostajala iz škole i slično, tako da smo se odlučili za naše cure.
Zašto Lea i Darija u kinu ne gledaju neki stvarni film?
Tu smo imali velik problem, a rasprava je trajala godinu dana. Lea i Darija izvorno su trebale gledati scenu iz filma Swing Time s Fredom Astaireom i Ginger Rogers. Stupili smo u kontakt s udovicom Freda Astairea i njezinim odvjetnicima i tu je počela velika komplikacija. Tražili su ogromne novce o kojima mi nismo mogli ni sanjati. Nakon godinu dana odustali smo, jer je to jednostavno za nas bio nemoguć zahtjev. Onda smo čitavu scenu snimili kao da je stari film iz 1936., drugoga naslova, s dvoje sjajnih slovenskih plesača stepa. U filmu ima razmjerno malo dijaloga, puno toga je izvedeno bez razgovora. To je napravljeno bez namjere. Za vrijeme snimanja dosta sam dijaloga, kojega je u scenariju bilo puno, eliminirao spontano, gdje god mi se učinilo da je suvišno riječima tumačiti nešto što je već kao emocija bilo dovoljno snažno.