• Razgovor: Dalibor Matanić, scenarist i redatelj filma Ćaća

    U KUĆI PREDAKA

     

    U Lici je došlo do male mentalne revolucije, jer su u zadnje četiri godine tamo snimljena tri filma i ljudi su shvatili da je to dobro. Lika je nagrada za sve ljude koji se izvuku iz svojih ustajalih domova i tamo dođu snimati

     

    razgovarao Janko Heidl

     

    Prošle godine Majka asfalta, ove Ćaća. Dvije godine zaredom imate cjelovečernji film u Puli. Nije uobičajeno.

     

    Tempo se približava onome mog junaka Fassbindera. Da me je netko prošle godine pitao hoćemo li ove godine imati film, mislio bih da me zafrkava. Ovo je bilo stvarno iznenada i luđački, ali postoje filmovi koji se pripremaju dugi niz godina i filmovi koji se pripremaju instant – ho-ruk, kao što je Ćaća, mada sam i njega već neko vrijeme pripremao, ali u glavi. Iznenadio sam samoga sebe, no shvatio sam da ponavljam isti obrazac, to jest da ne želim sjediti u birtiji i pričati o tome što bih snimao, nego da s riječi prijeđem na djelo i snimam. Ritam je nakon Nove godine bio uistinu žestok, zamalo sam završio na infuziji. Prvo smo u siječnju dovršili kratki film Mezanin, a onda je bilo: ili-ili. Ili ćemo odmah prijeći na Ćaću ili ga nećemo ni snimiti. To je ponovno bio test entuzijazma – skupiti ljude da rade za gotovo nikakve honorare u okvirima vrlo, vrlo niskog proračuna i super je vidjeti da se i sad, bez obzira na krizu, ljudima snima. To se posebno odnosi na direktora fotografije, Vanju Černjula, kojemu zadnje dvije godine, kad dođe iz Amerike posjetiti svog sina u Zagreb, ukrademo dio vremena tog boravka sa sinom da bi nama snimao film.

     

    Bi li Vam ritam snimanja od jednog filma godišnje odgovarao i ubuduće?

     

    Daj Bože da mogu snimati jedan film godišnje. Pokušavam, barem u glavi, vrtiti usporedno nekoliko projekata, tako da mi nije problem brzo reagirati kad se, koliko god oskudne, pojave financije koje bi mi omogućile snimanje, kao što je bio slučaj s Ćaćom. Ako imaš potrebu izražavati se, snimaj, umjesto da od priprema, snimanja i postprodukcije radiš famu, desetogodišnju  priču.

     

    Nakon zagrebačke Majke asfalta, Ćaćom ste se ponovno vratili u Liku, poprište Kina Lika.  

     

    Štoviše, vratio sam se u obiteljsku kuću mojih pokojnih babe i dide. Na odjavnici filma nazvao sam je Lička filmska kuća i nadam se da Ćaća neće biti jedini ondje snimljen film. Razmišljam o konceptu da na toj lokaciji snimimo nekoliko filmova, da lokacija bude stalno mjesto, ishodište. Bilo je zabavno, jer je na polovici snimanja Ćaće na televiziji prikazano Kino Lika. Rekao sam ekipi da će nas do polovice snimanja svi častiti i biti divni ljudi, a da se nakon toga počnu skrivati po hotelskim sobama. No, nije bilo tako, bilo je super. U Lici je došlo do male mentalne revolucije, jer su u zadnje četiri godine tamo snimljena tri filma – 72 dana Danila Šerbedžije te moji Kino Lika i sad Ćaća – i ljudi su shvatili da je to dobro. Lika je nagrada za sve ljude koji se izvuku iz svojih ustajalih domova i tamo dođu snimati. Ima nešto u prirodi, bez obzira na to što o tome rekao Lars von Trier, tj. da je priroda zlo. Međutim, ove naše likove ni priroda ne može izvući iz mraka u koji tonu.

     

    Na zanimljiv ste način spojili obiteljsku dramu s ugođajem filma strave.

     

    Kad smo kretali u žestoke pripreme, razmišljao sam o tome da baš povučem prema žanru strave, a onda sam shvatio da me taj žanr – mislim na tzv. slasher, koljački horor – kao gledatelja, a pogotovo kao redatelja, uopće ne zanima, zato jer je riječ o velikoj količini klišeja. Ako ću ikad raditi film strave, moram imati nešto nepoznato kao što je vrag – to su mi najdraži horori, ali to je već druga priča. Doduše, odrastao sam na tom žanru, ali više volim kad se nešto od njega provlači kroz film, a ne da bude baš posve žanrovski.

     

    U svemu ima i ponešto crnog humora, ponajprije, čini mi se, u određenom iznevjerivanju  naznačenih žanrovskih klišeja.

     

    Nisam imao namjeru dodavati slojeve humora, jer mi se to činilo previše. Ali, volim kad negdje probija nesvjesni humor, mikrohumor, i drago mi je što ga ima. On se najčešeće dobije kroz glumačke minijaturice.

     

    Jeste li u osmišljavanju priče krenuli od stvarnog događaja?

     

    Osnova priče bila mi je crtica o tome da kćer traži oca kojeg nema, a ostalo je izraslo iz toga. Sama je metoda fizičkog obračuna, da tako kažem, utkana u naše podneblje, to je ono što sam čuo milijun puta: „Munuo ga sjekirom!“ Vrsta prijekog suda. A taj se kôd onda obično veže uz čovjeka koji živi u izolaciji.

     

    Kao i Lea i Darija i Koko i duhovi, prethodna dva filma viđena u ovogodišnjem Nacionalnom programu, Ćaća ima puno glazbe. 

     

    Prvi sam put htio film u kojem glazba ide baš žestoko u smjeru dramaturgije. Prethodni film, kratki Mezanin, bio mi je prvi bez glazbe pa sam ovdje htio to naplatiti. Prve sekunde rekao sam skladateljima Pavlu Miholjeviću i Juri Ferini: „Pripremite se, ovo je nešto za vas, veliki komad!“