• Razgovor: Tomislav Radić, scenarist i redatelj filma Kotlovina

    Pogled kroz pukotine

    Kotlovina je bila zanimljivo i veselo snimanje, jer je ekipa dobrim dijelom sjedila oko stola, jela i tako se zabavljala. A ja sam to pokušavao snimiti kao dokumentarac

     

    Razgovarao Janko Heidl

    Kotlovina je posljednji dio neformalne trilogije koju ste nazvali Pukotine.

    U vrijeme rada na prethodnom filmu, Tri priče o nespavanju, zamislio sam kako bih htio napraviti trilogiju pod zajedničkim naslovom Pukotine. Ima ona Cesarićeva pjesma, „...pukotina ima svaki život kroz koje bližnji radoznalo zure motreći naše dane što se žure...“ Od tog zajedničkog naslova Pukotine mislio sam napraviti tri filma: jedan neka bude već snimljeni Što je Iva snimila 21. listopada 2003., drugi Tri priče o nespavanju, a treći ću već smisliti. I tako sam nešto kasnije smislio Kotlovinu. Taj naslov Kotlovina – to je tako, i sve i ništa, ne možeš film o životu nazvati Roštilj.

    Lik koji glumi Anja Šovagović Despot zove se Žeža, a u Što je Iva snimila 21. listopada 2003. glumila je Željku. Je li to ista osoba?

    Anja je pročitala scenarij dok sam ga još pisao i pomogla mi je utoliko što sam trebao neko prezime koje vuče na Slavoniju.Tako sam došao do Perakice, jer mi je Anja sugerirala svoju tetu ili što već, koja se zove Perak. Anji se svidio scenarij i rekla je da bi glumila jer joj se sviđa kao vrsta filma. Iako sam u početku mislio da ću baš voditi računa o tome da ne upotrebljavam iste glumce jer su to tri razna filma, pomislio sam da ću već smisliti neki razlog zašto je ona u tom filmu. I tako sam napisao ulogu za nju i ispala je ova Žeža, koja se zove jednako kao Ivina. Željka, deset godina poslije.

    Nakon dugo vremena ponovno surađujete s Majom Filjak-Bilandžijom, koja Vam je montirala prve cjelovečernje filmove, Živu istinu i Timona, te sve ostalo što ste radili u prvih nekoliko godina karijere.

    Maja Filjak-Bilandžija sjajna je suradnica zato što s njom nikad ne vodim neke velike razgovore o tome kako staviti ovaj ili onaj kadar. Ona montira smisao. S njom mi je lijepo raditi jer imam dojam da ona razumije što ja to radim i kako bi to bilo najbolje uobličiti. Tako da sam je, nakon što je imala pauzu od dvadesetak godina tijekom kojih se nije bavila montažom, nego uredničkim poslom u dječjem programu HTV-a, nazvao i rekao „Čuj, bi li ti htjela...?“ Ona je rekla da bi.

    Boris Buzančić, također Vaš čest suradnik iz sedamdesetih i osamdesetih, vrlo je duhovito odigrao ulogu Dida.

    Dogovarajući se s Borisom, rekao sam mu da je čovjek kojega glumi star, ali ne tako da se trese i da ima sve ove vanjske znakove, nego često govori: „Da, da“, ali ne zato što se slaže s time što je netko rekao, nego da malo popuni razgovor. I Boris je od moje usputne ilustracije „da, da“ sagradio ulogu. Zato što je pametan glumac kojemu ne moraš puno tumačiti.

    Koliko je scenarij bio čvrst, a koliko se improviziralo?

    Snimali smo u Čučerju. Na tri smo tjedna unajmili vikendicu, koju su vlasnici upravo bili uredili, a mi smo dogradili kućicu gdje se vani sjedi za stolom.  Kotlovina je bila zanimljivo i veselo snimanje, jer je ekipa dobrim dijelom sjedila oko stola, jela i tako se zabavljala. A ja sam to pokušavao snimiti kao dokumentarac. Mislim da je svaki film i bilježenje situacije na snimanju koja je možda i neplanirana, a utvaram si da sam uspio postići da se glumci u mom filmu više-manje ponašaju prirodno. Iako se možda tako ne čini, za ova zadnja tri filma –  Iva, Tri priče i Kotlovina – dijalog je točno napisan. Nije puno toga bilo prepušteno improvizaciji. Naravno, glumci imaju određenu slobodu reći nešto na način koji im više odgovara, ali to nije improvizacija.

    Na Pulskom festivalu doživjeli ste prvi veliki uspjeh, sa svojim cjelovečernjim prvijencem Živom istinom.

    Da, to je bio događaj. Prvo smo se jedva uspjeli prijaviti, jer filmska kopija nije bila dovršena na vrijeme pa je Milan Šamec, koji je imenovan kao tehnički vođa tog filma, sjeo u auto i u Pulu odvezao pet filmskih kutija na kojima je napisao Živa istina, a unutra je bio nekakav film bezveze, stara 35-ica. Tako je film predao u roku, zadnji dan. Mi smo pravu kopiju i dalje dovršavali u Ljubljani, a kad je nakon tri dana bila gotova, Šamec je ponovno sjeo u auto i odnio je u Pulu, gdje je zamijenio kutije s onima koje je već predao. Onda je film uvršten u program izvan konkurencije, ali je Božidarka Frait izvan propozicija nagrađena Zlatnom Arenom za najbolju žensku ulogu – to je sve poznato. Nakon toga u pravilnik Festivala unesena je klauzula po kojoj se ne može nagrađivati film koji nije u konkurenciji. To je vrlo blesava klauzula, ali donijeli su je. Uglavnom, film je dobio ogromnu reklamu, iako se nitko od nas tome nije nadao.