• Razgovor: Antonio Parač, Kristian Bonačić, Nina Mileta, Filip Mayer, Ivan Maltarić - glumci u filmu Koko i duhovi

    Već moramo bježati od obožavateljica

    Ponekad smo neku scenu ponavljali i dvadest i više puta. Mislim da nam je rekord bio 27 ili 28. Ali nije uopće ni teško ni dosadno.
    razgovarala Iva Cikojević


    Jeste li već gledali film? Kakav vam je bio osjećaj vidjeti se na ekranu?

    Kristian: Jesmo, već dva puta. Joj, skroz čudan.
    Ivan: Na prvu jako neobičan, a kasnije se nekako već navikneš pa se uživiš u film i samo gledaš. Ali osjećaj je kao da nisi ti, nego netko drugi. Pretvoriš se u drugu osobu.
    Filip: Sada mi je to sve napokon sjelo, da sam to ja i da glumim. Ali nisam baš zadovoljan. U nekim sam scenama mogao biti uvjerljiviji, nisu savršeno ispale. Teško je to kad kasnije vidiš da si mogao bolje.

     

    Prva je projekcija filma bila u Šibeniku na festivalu - kako je to proteklo, je li vas puno djece i mladih došlo gledati?
    Antonio: Bilo je super i bila je gužva. Pljeskali su dosta, to znači da im se film svidio.

    Kristian: Da, iznenadiš se kad vidiš toliko ljudi.

    Filip: Bilo je odlično, ali smo imali problema s obožavateljicama.

     

    Jesu li tražile autograme ili izvikavale vaša imena? Kako ste se obranili?

    Ivan: Meni su rekli da su neke dvije cure tražile moj autogram, a ja sam pobjegao u WC.

    Antonio: Bilo ih je puno i neke su vrištale kao lude.

    Filip: I mene su cure tražile autograme, i čak sam se jednoj potpisao na majicu.

    Nina: Došao mi je jedan obožavatelj i čestitao mi na ulozi.

     

    Kako su reagirali vaši prijatelji u školi?

    Jeste li već dobili nadimke po svojim ulogama?

    Antonio: Svi su sretni. Stalno nešto pitaju i čestitaju na filmu i svemu. U školi me ne zovu, barem zasad, Koko, ali su me tako već prozvali svi prijatelji iz rukometnog kluba.

    Filip: Ma, svi su super i čestitaju. Ja sam sad završio osnovnu školu i upisao se u X. gimnaziju. Sad kad prođe premijera, tamo će me sigurno svi zvati po mojoj ulozi - Miki. ž

     

    Jeste li imali Koka i duhove za lektiru? Volite li čitati knjige za lektiru?

    Nina: Imali smo samo u petom razredu Koka u Parizu. Lektira mi je tak-tak.

    Kristian: Koko i duhovi bili su u trećem razredu. Lektira je uglavnom dosadna, ima puno događaja koji su rastegnuti. Previše toga u jednoj knjizi. Ne volim baš čitati, samo ponekad neku dramu.

    Filip: U petom smo čitali Koka u Parizu. Zato postoje filmovi. Oni skrate sve i bolji su od lektire. Antonio: Mi smo imali samo Uzbunu na Zelenom vrhu. Ne volim lektiru kad uvijek izaberu knjige koje su dosadne. Jednom sam pokušao progurati Harryja Pottera kao izborni roman, ali nije uspjelo. Pokušao sam si nabaviti zadnji dio, Ljubav i smrt. To je super, malo ljubavi, malo smrti. Najviše bih po toj knjizi volio snimati.

     

    Kako je bilo na snimanjima? Je li vam bilo teško i dosadno po pet-šest puta ponavljati istu scenu? Kako ste preživjeli noćna snimanja?

    Antonio: Ma, kojih pet-šest puta?! Ponekad je bilo i dvadest i više. Mislim da nam je rekord bio 27 ili 28. Ali nije uopće ni teško ni dosadno. Prvi sam dan snimao samo ja i ponavljao sam 23 puta. Najgore mi je bilo po noći, jer smo se jednom smrzli i bili smo skoro do jutra.

    Filip: Nije dosadno, jer kad ponavljaš puno puta, uvijek drukčiji dio ispadne bolje. Onda kad sve završi, izabereš najbolje od svakog dijela i valjda dobiješ savršenstvo. To ima smisla. Nina: Nije teško i meni su noćna snimanja bila baš dobra. Malo smo se smrznuli i najdulje sam ostala do pet ujutro. Bila su uzbudljiva.

     

    Jeste li bili sretni što ne morate ići u školu? Jeste li nadoknadili gradivo i na kraju nanizali dobre ocjene?

    Antonio: Na početku si sretan, ali kad se vratiš, onda te sve čeka. Svejedno moraš sve naučiti. Prošao sam s pet, ali sam imao četvorke iz zemljopisa i prirode.

    Nina: Morala sam nadoknaditi gradivo i sve je bilo lako osim matematike. Nije me bilo dugo i morala sam onda puno vježbati.

    Ivan: Kad snimaš, super je jer zaboraviš na školu. Dva mjeseca bez učenja i pisanja zadaća. Ipak, na kraju se moraš malo pomučiti, ali imam dobre ocjene.

     

    Imate li tremu prije projekcije u Areni? (razgovor je vođen uoči projekcije, op.a.)

    Filip: Nemamo. To će biti super.

    Antonio: Ne, to će biti najbolje.

    Ivan: Ne, jedva čekamo.

    Nina: Ne baš. Dođite i vi obavezno.