Iz Zagorja s ljubavlju

Kako je moguće zbližiti ljude u kompetitivnom okruženju u kojem jedan drugom zabijaju nož u leđa? Film je ironijski pogled na moderni svijet u kojem mladi ljudi moraju funkcionirati

Razgovarao Janko Heidl

Film je nastao kao studentski rad na Akademiji dramske umjetnosti.

Na scenarističkom kolegiju kod profesora Ognjena Sviličića razgovarali smo o tome kakav bismo film snimali, a ideja je bila lokalizirati neki žanr. Ja sam se javio da bih snimio film strave, mada u tom trenutku nisam imao pojma što će to biti. Iz toga se razvio Zagorski specijalitet. Akademski filmovi obično traju do dvadesetak minuta, a ovaj je ispao dosta ambiciozan, jer je tijekom pisanja scenarija jednostavno došlo do dužine od 45 minuta, kad nam se činilo da smo imali zaokruženu priču. Snimanje je trajalo dva tjedna, film se premijerno prikazuje u Puli i još nisam s njime izišao na ispit.

Je li zbog te dužine bilo poteškoća u financiranju?

Financije smo dugo skupljali. Dobili smo nešto na natječaju Grada Zagreba, ADU nam je dala opremu i nešto novaca, a na kraju je u suprodukciju ušao i HRT, što nam je omogućilo da snimimo film.

Neizbježne su usporedbe sa Šumom summarum Ivana Gorana Viteza.

S time se borimo od početka. Scenariji su nastali u isto vrijeme, neovisno jedan o drugome. Mi smo saznali da Vitez ima sličan scenarij tek nakon što smo dovršili naš. Šumu summarum gledao sam na premijeri u Zagrebu, nekoliko dana nakon što smo snimili Zagorske specijalitete i bilo mi je drago vidjeti da su to drugačiji filmovi i u tonu i u pristupu žanru, a slični samo po početnoj premisi. Naš film, da tako kažem, ozbiljnije pristupa žanru – bez citatnosti i bez metafilmskih inserata. 

Zanimljivo je da ste obojica smjestili film u Zagorje.

Ne bih rekao. Moj film jest lokaliziran u Zagorje, a za Vitezov film ne znamo gdje je smješten. U njemu junaci dolaze s raftinga, a u Zagorju se vrlo slabo ide na rafting, tako da to isključuje Zagorje. Ljudi u njegovu filmu ne govore zagorski, pa čak ni hrvatski. Ja sam iz Zagorja i igrao sam se s podnebljem i mentalitetom zavičaja koji poznajem i koji sam stavio u kontekst žanra. To mom filmu daje na realnosti i ako horor uspije, svim izletnicima, pogotovo zagrebačkima, naviknutima na lepe, mirne zagorske brege, pruža drugačiju sliku i  više nikad ih, barem u podsvijesti, neće gledati u tom svjetlu. Kao što nakon Spielbergovih Ralja više nitko ne gleda more u istom svjetlu.

Ali u moru uistinu postoji realna opasnost od ubojitih morskih pasa, a u Zagorju baš i ne čekaju domaći stanovnici koji kolju pridošlice.

Otkud znate? To nisu karikature, to su ljudi koje zatječemo u fazi kolinja, što je svakodnevica Zagorja, običaj i tradicija tih prostora. Izletnici tamo dolaze gledajući s visoka na lokalne stanovnike i ti ljudi upitnog morala, koji podcjenjuju seljaka, budu zbog toga kažnjeni. Lokalitet i pretpostavke su realni, samo je dodano nešto demonskoga da učini film žanrovskim. Inače nema žanra. Jer odrednica je horora da se ljudima upitnoga ponašanja i svjetonazora dogodi nešto demonsko.

Ideja i praksa team buildinga prikazana je u dosta negativnom svjetlu.

U korporativnom svijetu i tržišnom natjecanju team building ima funkciju zbližiti djelatnike. Kako ih je moguće zbližiti u takvom kompetitivnom okruženju u kojem jedan drugom zabijaju nož u leđa? Ti ljudi možda jesu dobre naravi, ali gura ih ambicija, a ne suosjećanje, i zbog toga su u filmu i kažnjeni. To je ironijski pogled na moderni svijet u kojem mladi ljudi moraju funkcionirati.

U Puli je prikazan i vaš kratkometražni film Igra tucanja.

Rad na Igri tucanja i na Zagorskom specijalitetu gotovo je neusporediv. Snimana prema priči Tarika Kulenovića, Igra tucanja je vježba u kojoj smo učili kako iščitati tuđi predložak i ekranizirati to što je na papiru. Zagorski specijalitet radio sam odriješenih ruku i to mi je bio daleko veći izazov, užitak i, na kraju krajeva, ponos.

Koja je sudbina srednjemetražnog filma? Gdje će se, osim u Puli, moći gledati Zagorski specijalitet?

Film nije rađen nepromišljeno, nego s idejom prikazivanja na žanrovskim festivalima u svijetu koji ne mare za trajanje. Imamo raznih planova, a među ostalim, film će biti prikazan i na HTV-u, u jesenskoj shemi, tako da nije osuđen na zadržavanje na ADU-u kao mnogi studentski radovi.

Na HTV-u nije bilo problema zbog poveće količine neugodnih scena?

Široko gledateljstvo na HTV-u gleda puno toga, između ostaloga i Dnevnik, koji zna biti puno krvaviji nego filmovi. Naravno, film valja gledati kroz prizmu filmskog nasilja i žanra u kojem je rađen.