U NAJBOLJIM GODINAMA
Uvijek sam bila za filmske eksperimente – volim kada redatelji i glumci eksperimentiraju, ali samo kada ti eksperimenti imaju nešto za reći
razgovarao Daniel Rafaelić
Filmski festival u Puli danas u odnosu na nekad – koja je razlika?
Za nas je tada Pula bila nedostižna – to je nama bio high society. Nismo mi tada bili po hotelima. Sjećam se da kada sam dobila Zlatnu Arenu – nisam uopće bila u Puli – nego sam sjedila na prozoru s nogama prema van. Nisam uopće bila svjesna koliko je to važno za karijeru. Mislim, nagrade me općenito nisu zaobilazile pa su me navikli na njih, tako da sam jedno vrijeme mislila kako je to najnormalnija stvar. A onda vidim ljude koji se tako trude da je dobiju – a to im ne uspijeva. Ova sad nagrada, koju sam dobila... ma niti u peti mi nije bilo da bih je mogla dobiti, da će se netko sjetiti sedamdesetsedmogodišnje glumice i izvući je iz naftalina. Jer, kad čovjek prođe neke godine, o njemu vjerojatno govore – ma što će njoj nagrada. Tako da sam zaista zahvalna – a čak ne znam ni tko je bio u žiriju.
I dalje ste vrlo aktivni i jednakom kvalitetom isporučujete kvalitetne role, poput one kod Igora Mirkovića...
Fasciniralo me kako je Igor na snimanju bio spreman, detaljan, jasan. Tu sam glumila s Perom i baš smo radili s guštom. Ekipa također – nije bilo onih uobičajenih pobuna ekipe – sve je funkcioniralo.
Tu je, naravno, i nezaobilazna i nagrađivana Roža, iz Svoga tela gospodar...
Reći ću vam jednu stvar – kada je svojedobno Leksikografski zavod objavio Filmsku enciklopediju, napisali su da sam za tu ulogu dobila Srebrnu Arenu. Jeste li vi ikad čuli da postoji Srebrna Arena za glumu? Ta moja Zlatna Arena i sad je doma. Moj sin ju je često koturao po podu kad je bio malen, ali je zlato još uvijek na njoj. Te je godine bilo dogovoreno da Zlatna Arena za najbolju glumicu ide u Srbiju – ali me, očito, nisu mogli preskočiti.
Iako se često govori o Vašim glumačkim nastupima, kao da se zaobilazi ona Vaša sjajna trećina u Tri Ane Branka Bauera.
Da, i ja sam to primijetila i često se pitam zašto je to tako. Branko je taj film tako zdušno radio, svu je svoju dušu dao tom filmu, a mi, glumice, zbog toga smo i igrale tako.
Taj je film ipak bio, recimo to tako, začetnik crnog vala.
Da, za sve je nas to bilo zapanjujuće, ali prihvatili smo to zato jer to postoji. Nema tu čuđenja.
Ipak, u svojoj karijeri niste se samo držali, recimo to tako, redatelja veterana. Pristajali ste i na male uloge kod tada mlade generacije, Grlića, Zafranovića...
Znate, mladi ljudi misle da će oni napraviti prekretnicu i nadaju se da su oni baš ti. Ali, prekretnice se ne rade zato jer ih želite raditi. U tehničkom se smislu napreduje, ali u intelektualnom ne postižete ništa ako glumca tjerate da jednu sjajnu rečenicu, koja, ako se tako i izgovori, zvuči i znači, izgovara na neki nov način koji ne znači ništa. Ipak, uvijek sam bila za eksperimente – volim kada redatelji i glumci eksperimentiraju, ali samo kada ti eksperimenti imaju nešto za reći. Pa pogledajte talijansku kinematografiju – koliko je tu bilo eksperimenata, a kakva je to divna kinematografija!
Tu je i neizbježni Fellini...
Da, kako ga obožavam. On slika ženu, koja uistinu ne izgleda posebno, ali vidiš joj oči, tijelo, vibraciju. To je ono što najviše volim – kao i u teatru – taj fluid. Sjećam se kad bi mi dr. Branko Gavella znao reći: „Daj mala, kaj ne, ono, kaj bi ti rekel, onak, ne, me razmeš...“ - ja bih istog trena znala što on traži i tako odigrala, a da on to uopće nije artikulirao.
Pomišljate li na nove velike uloge?
Vrijeme radi svoje. Imam 77 godina i jasno mi je što na filmu mogu glumiti. I to i glumim samo zbog jednog razloga – nema više starih žena. Nitko više ne izgleda staro, nitko više ne nosi ove bore. Sve su operirane ili imaju umjetne grudi ili neke druge stvari, pa su tu i injekcije... Ja ne uzimam injekcije za bol, a kamoli da bih za ljepotu. Zato trebaju nas tih godina, jer mi izgledamo tako da imamo godine koje imamo – a ne kada krenu mladu glumicu šminkom starati. Moje su godine godine koje u filmovima jednostavno ne možete preskočiti.
No, bez obzira na veličinu uloge, niste šmirali, niste glumački podbacili. Uvijek ste zadržali visoku razinu profesionalnosti.
To je zakon! Barem ga ja tako doživljavam. Sjećam se, snimala sam neki amaterski film za jednu Engleskinju, koja me pitala želim li dublerku u sceni kada moram leći na kameni pod. „Dublerku?!“, pitala sam. Pa onda ću preskočiti dio osjećaja i boli. A to je važno. Zato na život ne gledam s visoka – jer što ste više, to je jači pad. Zemlja ipak drži čvrsto.