Protiv predrasuda

Dječja imaginacija je strašno živa i djeca ne osjećaju tako čvrstu granicu između stvarnosti i mašte kao odrasli. Zbog toga je film i napravljen s mekom granicom između sna i jave. Uživao sam u igranju raznim žanrovskim elementima

Film Duh babe Ilonke dugo se najavljivao. Od prvog glasa do samog dovršetka prošlo je više godina.

Nastajao je otprilike pet godina zato što nisam htio napraviti film s onoliko novaca koliko mogu dobiti u Hrvatskoj na natječaju i onda sve podrediti tome da bih snimio nešto iza čega ne stojim. Film kakav sam htio jednostavno je trebao više novaca i bolje produkcijske uvjete pa sam odlučio da ću ga napraviti ili onako kako želim ili nikako. Bio sam strpljiv i našao sam  suproducente u Austriji i Makedoniji te dobio potporu od Eurimagesa tako da sam naposljetku snimio film kojim sam zadovoljan.

Utječe li tako dugo razdoblje prikupljanja financija na kreativnost?

Iz ove perspektive čini se da je čekanje dobro došlo jer smo doradili scenarij i vizualno ga dodatno osmislili. Da smo snimali prije pet godina, film bi sigurno bio lošiji od ovoga. Doduše, već bih sad promijenio mnogo toga u filmu i scenariju, jer mislim da bih ga mogao poboljšati, ali za dvije godine vjerojatno bih vidio da mogu poboljšati još toga. To je tako. Osim toga, bez stranih suproducenata angažirao bih neke druge suradnike, jednostavno zato što bih ostao u hrvatskim okvirima. Da bih mogao aplicirati na strane fondove, morao sam ispuniti neku količinu bodova, odnosno kvotu kojom se zahtijeva da se angažiraju suradnici iz drugih zemlja. Tako da sam silom prilika, primjerice za uloge mame i psihologice, morao angažirati slovenske glumice kao i, recimo, slovensku pomoćnicu režije, da ne nabrajam dalje. Sve se to na kraju pokazalo kao sjajno. Ne zato što mi u Hrvatskoj ne bismo imali jednako kvalitetne kadrove, nego zato što je to jednostavno jedna druga, vrlo poticajna kreativna razina.

Odakle ideja za film?

Prije šest-sedam godina na Berlinskom sam festivalu upoznao scenaristicu Irenu Krčelić, koja je ondje bila na programu Script House, gdje je predstavljala svoj scenarij raznim producentima. To je bio silno šarmantan i duhovit predložak za jedan drugi film za djecu i pozitivno me šokiralo da netko iz Hrvatske može zanatski napisati tako dobar scenarij. Pitao sam Irenu je li napisala nešto drugo, jer tada taj film nisam vidio kao nešto meni blisko. Među ostalim dala mi je scenarij o jednoj siromašnoj obitelji u malom mjestu u Zagorju – nije bio ni o Romima, niti je imao vizualnih efekata, mjuzikla, horora, žanrovske zafrkancije, nego je bila riječ o simpatičnoj komediji u maloj sredini koja je počivala na različitosti između normalno imućnih susjeda i siromašne obitelji. Iz toga je nastao nov scenarij u kojem smo naglasili razliku između većine i manjine, film za djecu i za odrasle, komedija s ozbiljnim podtekstom, koja neizravno skreće pažnju na potrebu prihvaćanja različitosti i razbijanja predrasuda. Dakle, ako film publiku zabavi, a pritom ih potakne na razmišljanje, bit ću jako zadovoljan.

Ipak, rekao bih da je film više za djecu nego za odrasle.

Jest. Dječja imaginacija je strašno živa i djeca ne osjećaju tako čvrstu granicu između stvarnosti i mašte kao odrasli. Zbog toga je film i napravljen s mekom granicom između sna i jave. Uživao sam u igranju raznim žanrovskim elementima drame, komedije, mjuzikla, horora, fantastike... Recimo, već sam u scenariju inzistirao na tome da u malim situacijama i dijalozima neprestano provlačimo nešto što je tipično za komediju zabune, a to je da svatko od nas nešto misli i misli da je shvatio što je netko drugi napravio ili rekao. Film je pun takvih malih nesporazuma i međusobnih neshvaćanja, što je istovremeno i u suštini filma – otežana komunikacija između Roma i neroma, škole i roditelja.

Je li tvor kao kućni ljubimac glavne junakinje pravio probleme na setu?

Tvorovi su jako popularni i pametni kućni ljubimci. U prvoj verziji scenarija ljubimac je bio pjetlić Bobi, ali znao sam da pjetlić neće funkcionirati na filmu, jer se ne da trenirati. Tražio sam kućnog ljubimca prema kojem postoji puno predrasuda, baš kao i prema Romima. Naravno, na snimanju scena s tvorom bilo je po dvadeset, pa i više repeticija, a zahtjevno je bilo i zbog toga što tvorovi spavaju po dvadeset sati, a ostala su četiri sata hiperaktivni. Kao i sa svakom životinjom – osim s konjem ili s psom – bilo je puno zafrkancije.

Je li vas tvor kojiput počastio svojim poznatim smradom?

Oni stalno malo smrduckaju, kao, recimo, pas poslije kiše, ali to nisu oni američki tvorovi smrdljivci koji često puštaju obrambeni smrad, tako da s time nije bilo problema.