• Razgovor: Jelena Perčin i Marinko Leš, glumci u filmu 7 seX 7

    Glumačka hrabrost

    Umjetnost mora pomicati granice, mora izazivati reakcije, mora provocirati, educirati. Ono gdje ja vidim smisao umjetnosti trenutak je kad pogledate dobru predstavu ili dobar film i izađete van i imate osjećaj da ste nešto jako važno naučili, a ne znate što. No, život dobije svoju puninu

    Razgovarao Daniel Rafaelić

     

    Koliko je za Vas kao glumice u ovom filmu bila važna koreografija scena?

    J.P. Volim tako raditi. Čak sam malo iživcirala ekipu filma tražeći dodatne probe. Jer, kad je tako zahtjevna koreografija, vrlo je važno da ti pokreti uđu u tijelo, da ni u jednom trenutku ne moraš razmišljati. Isto je i s tekstom – moram  ga savršeno znati, jer tek onda mogu ući u kreaciju. Jer ako razmišljaš – koja je ovo rečenica, koji je ovo pokret, ne

    možeš stvarati. Pogotovo kad se radi o filmu u jednom kadru… M.L. Koreografija je bila užasno bitna. Mi smo tjedan dana prije početka snimanja radili koreografiju, u koju smo trebali uključiti i kamermana i tonca i asistenticu režije, koja je išla okolo s monitorom. Sve je to trebalo koreografirati da bi ispalo tako kako jest.

    Što vaši segmenti filma govori o stanju u našem društvu?

    J.P. Pa meni je upravo to bila motivacija za pristanak na ulogu. Moj je lik površna, dekadentna osoba koja se puni vanjskim  stvarima. Iz toga ona odlazi u stilizaciju, brije na retro, i uopće na slike, a unutra je prazna. Mislim da je to sve više i više slučaj.  Živimo u takvom vremenu da smo postali površni. Sve više mi se čini da ljudi više nisu sposobni voljeti osobu – voli se slika. Mislim da živimo u najgorem vremenu. Zovem to sumrakom civilizacije. Kada jedna društvena

    uređenost dođe do svoje devijacije. Sada mi živimo devijaciju kapitalizma. M.L. Meni je ovo treći film koji radim s Irenom,

    ali prvi da radimo u jednom kadru. Jako je volim i kad me zvala za ovaj film, nisam ni trebao čitati scenarij – odmah sam

    pristao jer imam potpuno povjerenje u nju.

    Koliko je važna glumačka hrabrost u ovom filmu?

    J.P. Mislim da je važna. Umjetnost mora pomicati granice, mora izazivati reakcije, mora provocirati, educirati. Ono gdje ja vidim smisao umjetnosti trenutak je kad pogledate dobru predstavu ili dobar film i izađete van i imate osjećaj da ste nešto jako važno naučili, a ne znate što. No, život dobije svoju puninu. Zato mislim da se moram usuditi, što nije uvijek lako. Kako smo malo tržište i dosta smo tipizirani, rijetko mi se događa da mi netko nudi taj tip uloge. Htjela sam

    pomaknuti svoje granice. M.L. Ne znam radi li se ovdje o glumačkoj hrabrosti ili ne. Nisam trebao biti nešto posebno hrabar da bih to napravio. Puno mi je veća hrabrost bila potrebna kad sam, npr. u kazalištu, morao pred živim ljudima

    doslovno tući ženu – bez lažnih udaraca. Za mene je to bio puno veći stres i puno veća hrabrost. Kad se radi ovakva priča, kada se ulazi u eros, zbog svih tih tehničkih stvari taj ulazak zapravo uopće ne osjetiš.