Ispričati priču

Film ima jako veliku društvenu ulogu. Ono što je nekada bila crkva, a kasnije tisak, danas su film i televizija. Ljudi stalno traže priču. Mislim da je priča iskonski od pračovjeka bila bitna i uvijek će biti bitna

Razgovarao Daniel Rafaelić

Ljudi se svake godine u Puli vole fotografirati pored plakata hrvatskih filmova. Ove se godine red stvarao pred plakatom Vašeg filma. Koliko Vam je važan taj popratni filmski materijal – plakati, leci, reklame?

U ovoj brzini u kojoj smo radili morala sam se pouzdati u dizajnere i producente, jer mi smo radili film do zadnjeg trena, tako da sam ja samo rekla da ili ne. Ovo je zapravo prvi prijedlog plakata i to mi se jako svidjelo – posebno Ksenija koja je izblijedjela. Jedan izblijedjeli ženski lik u ratu – to mi se jako svidjelo.

Obično kažu da se sve počinje računati od prvog dugometražnog igranog filma. Ipak, Vi ste već dugo u kinematografiji i imate neke važne filmove iza sebe. Doživljavate li se uopće kao debitant?

Dvanaest - trinaest godina kandidiram se na natječajima. Nakon svih uspjeha u Hrvatskoj sam prestala egzistirati, nisam više dobila novac za film desetak godina. Za Zagorku sam dobila novac tek kad sam napravila projekt. Sve što radim tehnički je vrlo slabo i zato teško konkuriram vani. Međutim, to je škola koja mi je za ovaj film bila strašno potrebna, jer sam naglasak morala staviti na priču i na glumca. Sad mi je drago što mi se to dogodilo. Hvala svim kritičarima i selektorima koji mi godinama nisu dali da radim u Hrvatskoj, zato što sam morala naučiti stvari koje su mi sada bitne.

Koliko čovjek koji je sam proživio rat, koji je sam involviran u sve to, kada krene raditi film kao konstrukt, može biti objektivan? I treba li uopće biti objektivan?

Moja scenaristica, književnica Lydia Scheuerman Hodak, ima stalno problema s faktografijom. To mora biti njena ulica, njena kuća... pa da se zaštitimo od toga, započela sam surađivati s Brankom Šömenom, Slovencem koji nije bio u ratu, i on je uspio dovesti film do toga da ne ubije ništa autorsko, a da opet zadovolji scenarističku formu. Jako puno toga me naučio. Cijelo sam vrijeme imala stručne suradnike – dečke koji su bili na fronti i koji su me upozoravali ako bih negdje napravila nešto nerealno.

Koliko prostora ima za Vaš film kod suvremene kino publike, čiji broj k tome stalno opada?

Film ima jako veliku društvenu ulogu. Ono što je nekada bila crkva, a kasnije tisak, danas su film i televizija. Ljudi stalno traže priču. Mislim da je priča iskonski od pračovjeka bila bitna i uvijek će biti bitna. Priča je nešto što će ljude odgajati. Plemena se odgajaju kroz priče i bajke i ja sam počašćena što sam dobila nešto malo novaca poreznih obveznika kako bih mogla ispričati svoju priču. Imam tremu pred građanima, pred Hrvatima, jer sam si zadala u zadatak temu koju moram dostojno napraviti.

Koliko Vas je dugi nastanak filma dovodio do točke u kojoj se započinjete preispitivati i počinjete misliti: ovo nema smisla?

Svaki sam dan dolazila u tu fazu. Najviše me mučilo pitanje jesam li ja dovoljno pametna, talentirana da imam pravo baviti se takvom temom. To me najviše mučilo, jer nisam znala jesam li zrela za to. Ne bih voljela da se građanima opet dogodi bilo koji hrvatski ratni film, i strepim da se to ne ponovi.