Glumac za atipične uloge

Prva Vaša glavna uloga, i to zapažena, vezana je uz nagrađivani film Vidimo se iz 1995. godine, a sada u Puli nastupate u naslovnoj ulozi u Korak po korak. Spaja ih i ratna tematika? Postoji li tu neki Vaš deja vu?

Prošle su godine od tog filma, koji je prije svega bio generacijski. Drago mi je da ga se i danas ljudi rado sjete. Ekipa je bila izvrsna, no postoje ti trenuci kad te još nešto takne s neba, što smo upravo dobili. Korak po korak nakon petnaest godina ponovno je ratni film, iako je i intimistički. Doživio sam deja vu, jer me to vratilo u ta vremena, kad smo unatoč mukama rata zajedno disali. Tad smo gorjeli iznutra, a sada se više razilazimo i svemu pristupamo s ratio strane.

Nakon prethodne light uloge dobrog urbanog dečka iz Ljubavnog života domobrana, sada jedna pak kompleksna i, s obzirom na dvostruku stigmatiku (homoseksualca i Srbina), nezahvalna uloga...

Naprotiv, to je zahvalna uloga, samo kod nje ti najmanje vremena ostane za samu glumu, sam čin, jer se poprilično istrošiš dotad. S druge strane, on je neobičan, ali nedorečen lik. Meni valjda na čelu piše, dajte mi atipične pomaknute uloge, nekog antijunaka. To me ni ne čudi, jer nisam klasičan glumac – visok, lijep i stasit. (smijeh) No, nažalost, te su uloge rijetke, volio bih da ih ima više. Svakako su te uloge teže, znaju biti i zastrašujuće, no iskopaš neke duboke stvari u sebi i to ostane. Nisu zahvalne za mentalno zdravlje, ali su poželjne. (smijeh)

U filmu ste doživjeli i premlaćivanje i silovanje. Kako ste odradili te scene?

Bilo je znatno teže drugima gledati nego meni glumiti. Na snimanju su te scene ipak iscrpljujuće, no pomaže i dobar partner, kao što je kod mene bio slučaj. Sada kad ih pogledam s odmakom, vrati se malo jeza tog čina.

Više ste puta rekli da nikad ne gledate svoje filmove. Hoćete li u Areni napraviti iznimku?

Jednostavno se ne mogu ni vidjeti ni čuti. Znam da imam nedostatke, i vidim greške i to mi je nepodnošljivo. Radije poslušam druge kritike, ako su utemeljene. Naravno, bacim oko na film, jer je znatiželja jača, no kad vidim sebe, onda ili prevrtim ili iskoristim to vrijeme za WC i opskrbu grickalicama. U Areni? Nikad se ne zna. Jedno je sigurno – bit ću tamo.