Kopenhagen u Zagrebu
Jako mi se sviđa ideja da je ekipa međunarodna, jer je i film međunarodni. Na ovom filmu imali smo suradnike iz Hrvatske, Danske, Njemačke, Srbije, Velike Britanije… tako da sam ja radila na principu što veće raznolikosti
Razgovarao Daniel Rafaelić
Moram priznati da je vrlo uzbudljivo imati Dance u kinematografiji. Naime, Danci su posljednji put snimali u Hrvatskoj davne 1921. godine. Tada je ovdje stigla najpoznatija od svih – Asta Nielsen…
B.S. Stvarno? Koji je film snimala?
Rřver Pigen.
J.M. Nisam to znao. Znači krug se zatvara. B.S. To je predivno. Prije devedeset godina. I sad evo nas…
Koliko ste na kraju zadovoljni onime što je Hrvatska pružila kao zemlja u kojoj ste snimali?
B.S. Mislim da nismo mogli biti zadovoljniji. Nikada nisam zažalila. Mislim, mi smo ipak napravili iskorak – nitko od Danaca nikad ovdje nije snimao osim, kako kažete, Aste Nielsen. Za mene je jako važno bilo da ne slijedim američki put, jer sam snimala kratki film u Češkoj i zaista mi se nije sviđao hijerarhijski osjećaj u kojem postojimo mi Danci na vrhu, a zatim su tu i kao neki češki robovi. Stoga smo se Igor Martinović i ja jako trudili sastaviti ekipu koja će biti koherentna prije svega. Mislim da smo u tome uspjeli. Jako mi se sviđa ideja da je ekipa međunarodna, jer je i film međunarodni. Nikako mi se
ne sviđa ideja snimanja filma s cjelokupno danskom ekipom. A na ovom filmu imali smo suradnike iz Hrvatske, Danske, Njemačke, Srbije, Velike Britanije… tako da sam ja radila na principu što veće raznolikosti.
Takav pristup ipak podiže razinu filma, zar ne?
B.S. Upravo tako, ali također to zapravo reflektira i sam film. Tako da je situacija ispred i iza kamere jednako internacionalna.
J.M. S druge strane, to utječe na glumce. Jer ako, na primjer, imate pred kamerom samo danske glumce, onda oni imaju tendenciju držati se ustaljenih obrazaca. Ovako, glumci su bili na neki način bačeni van tih okvira. Tako da se prava stvar događa u miješanju. Pokazali smo da način na koji se ustaljeno rade filmovi ne mora nužno biti jedini.
B.S. Tako je. Mislim, tko kaže da se filmovi moraju raditi samo na jedan način? Konačno, čitav projekt Dogme bio je temeljen upravo na odbacivanju postojećeg. Radila sam jedan projekt na Kosovu – bio je to dokumentarni film, koji sam radila na potpuno neuobičajen način. I to je bilo vrlo inspirativno. Tako da sam to iskustvo htjela primijeniti na igrani film.