• Razgovori: Iskra Jirsak i Nika Mišković, glumice u filmu Fleke

     

    Prijateljstvo iznad svega

    Fleke su film o prijateljstvu i o izgubljenim životnim vrijednostima. I o tome da kad nam je najgore, i kad možda idemo glavom kroz zid i znamo da smo u krivu, pravi prijatelj je uz nas

    Razgovarala Iva Cikojević

     

    Razgovor: Iskra Jirsak, glumica u filmu Fleke

     

    Gdje je zaiskrilo za Vašu ulogu Lane, na audiciji ili u redateljevoj glavi?

    Održana je regularna audicija za uloge u filmu, gdje je bilo konkurencije napretek. Nisam ih sve vidjela, ali tako se pričalo. Već smo ondje Nika i ja odigrale jednu zajedničku scenu i iako nismo znale ni slova od cijelog scenarija, odmah smo kliknule i mislim da je to presudilo.

    Kad Vam je scenarij stigao u ruke, upoznali ste dvije protagonistice sasvim oprečnih karaktera, jednu buntovnicu i ovisnicu koja živi na rubu, a drugu milu maminu kći. Biste li i sami radije izabrali ulogu potonje?

    Da, one su kao nebo i zemlja. Na početku sam se odmah zalijepila na ulogu Irene, koja je prava ratoborna cura od akcije. Naravno, draže bi mi bilo glumiti nju, jer je drukčija od mene. U Lani se više prepoznajem: vežu nas zaigranost i sramežljivost, iako nisam kao ona živjela pod staklenim zvonom. No, s vremenom sam se toliko saživjela s tom ulogom da mi je na kraju nezamislivo da nisam baš ja Lana.  

    Kad si sada odvrtite film, koja su Vam dragocjena iskustva ostala sa snimanja, je li bilo nekih anegdota, jer ipak ste doživjeli vrlo burnu filmsku noć?

    Najprije mi se vraća flash pozitivne atmosfere pune entuzijazma cijele ekipe. Prvo mi se snimanje urezalo, jer čim sam zakoračila na set, nisam gotovo nikoga poznavala, a čekala me scena kada gola izlazim ispod tuša. To je uvijek nelagodno. Bilo je i zabavnih trenutaka, kao pucanje iz pištolja ili pentranje po ljestvama, a i nasmrzavali smo se. Često smo Nika i ja izvodile nepodopštine i pokušavale redatelju nešto malo podvaliti, kao primjerice repliku „Je li i tvoj tata bio u ratu?“, što je bila šala, jer smo bile sretne što nas nije zapalo da glumimo u još jednom hrvatskom ratnom filmu.  

    Film započinje porukom: „Svi će ti pomoći kad si u pravu, a samo će ti prijatelj pomoći kad si u krivu.“ Kako biste publici preporučili film?

    To je ustvari film o prijateljstvu, i o izgubljenim životnim vrijednostima. I kad nam je najgore, i kad možda idemo glavom kroz zid i znamo da smo u krivu, da nas prijatelj drži za ruku. Naravno, i o tome kako, usudimo li se uzeti pravdu u svoje ruke, to će nam se kad-tad obiti o glavu. Ovo je film dobre vibre i sam je foršpan već sjajan pa se nadam da će publika prepoznati film...

    Na Pulskom ste filmskom festivalu u ulozi dvostruke debitantice, a jedna je od njih i Vaš službeni filmski debi u Kotlovini Tomislava Radića. U svakom slučaju, veliki dani za Vas. Kakva su Vaša očekivanja?

    Ovdje sam, što me pomalo sram reći, tek prvi put, a pridodaju li mi se još dvije debitantske uloge, nije mi lako. (smijeh) Imam tremu oko svega i ne bojim se oštrih pera kritičara. Ustvari se veselim jer osjećam da je to to. Ovom bih prilikom željela svoju ulogu posvetiti svom tati, koji je netom izgubio bitku s rakom, a unatoč velikoj želji, nije uspio dočekati premijeru.

     

    ________________________________________________________________

    Razgovor: Nika Mišković, glumica u filmu Fleke

    Nije mi važno toliko što će reći drugi, jer najstroži sam kritičar ja. Muči me hoću li sama sebi zapljeskati ‒ uspjeh je i znak samopoštovanja

     

    S kazališnih dasaka i Akademije ravno na set filma Fleke? Prijavili ste se na audiciju i ostalo je povijest?   

    Producentica Barbara pronijela je vijest o audiciji i odmah sam zagrizla. Bilo nas je poprilično, ali sve je teklo uobičajenim redom. Stigla sam do užeg izbora, a potom su imali još generalnu probu s duetom glavnih junakinja, gdje su i vizualno i karakterno tražili savršen spoj. Uparili su tako i Iskru i mene i na kraju smo dobile uloge. Da, ostalo je povijest. (smijeh)  

    U kompleksnoj ulozi Irene, pokretačkog kotačića radnje, plivate kao riba u vodi. S jedne strane neotesana razbijačica koja se ničega ne libi, a s druge krhko hipersenzibilno biće. Što Vas s njom veže i jesu li snimanju prethodile neke posebne pripreme?  

    Iako sam zbog duge plave kose i izgleda princeze bila uvjerena da će me dopasti uloga Lane, Irenu sam prihvatila objeručke. Meni su najproblematičniji i najluđi likovi najdraži, jer tu uvijek ima najviše materijala, odnosno safta. Irena mi je baš prirasla srcu. Premda čini te svoje ludosti i iskušava granice, za to treba imati petlje i ići do kraja. U tom njenom neljudskom činu ima toliko ljudskog. Izrazito cijenim tu njenu odlučnost i hrabrost, a posebice nerazmaženost. Svijet je pun kukavica, a ona nije jedna od njih. Zbog njene razorene obitelji, usamljenosti i dezorijentacije ona ne vidi nikakav smisao i odaje se destrukciji. Stoga savršeno razumijem njenu situaciju. I ona i Lana ustvari su antijunakinje koje ne žele biti žrtve, nego se boriti protiv nametnutih agresora. To je kritika pasivnosti koja tako uporno prati ovaj naš narod. Kad sam danima živjela ovaj lik, na kraju sam samo poželjela nazvati svoje roditelje i reći im hvala. 

    Iako je iza Vas već zapažena kazališna karijera, Fleke su Vaše vatreno filmsko krštenje. Uz pregršt nagrada koje ste dosad skupili, za još jednu filmsku, poput Zlatne Arene, zasigurno bi se našlo mjesto?

    Nagrade imaju svakako svoju težinu, one su odraz uloženog truda i rada i ne vjerujem onome tko kaže da je to sporedno. Ipak, nije mi važno toliko što će reći drugi, jer najstroži sam kritičar ja. Muči me hoću li sama sebi zapljeskati ‒ uspjeh je i znak samopoštovanja. Kad je do mene stigao glas da idemo na Festival, najprije mi je kao svakoj pripadnici ljepšeg spola palo na pamet što ću obući. (smijeh) Moje nagrade doma ne skupljaju prašinu, jer kad navrate susjedi, moji ih roditelji ponosno stave svima na vidjelo. Što se mene tiče, navijam za publiku koja će puniti kina i gledati naš film.