PRIČA KOJU TREBA ISPRIČATI

Šišanje je o fašizmu, ali ne javno proklamiranom, nego o fašizmu kojim se iz potaje, iz mraka, ali iz moćnih organizacija uklopljenih u službene strukture manipulira mladima, koji nisu ni svjesni što zapravo čine i u čijoj su službi.

Mlad ste čovjek, a napravili ste zreo i vrlo ozbiljan društveno angažiran film.
Mi smo generacija koja je u principu jako ispolitizirana. Odrastali smo u protestima protiv Miloševića te u borbi protiv cijelog tog sistema i obilježeni smo tim razdobljem. Kakve su posljedice tog režima i što on ostavlja za sobom, kakve generacije mladih ljudi ostaju iza njega? Jedna je od najstrašnijih posljedica proces odlaska cijelih generacija mladih ljudi udesno i sad se vide rezultati – paljenje veleposlanstava i rušenje Beograda svaki put kad se nešto dogodi. Ovaj film je naša reakcija na to. Da sam slikar, pretpostavljam da bih o tome naslikao sliku, ali budući da se bavim filmom, kao i cijela ekipa s kojom sam radio, ovo je naš zajednički izraz mišljenja o svim tim problemima. To je u osnovi istinita priča i u njoj nema puno domaštanih stvari.

No, autori vaše generacije počesto stvaraju i filmove koji se ne dotiču realnosti.
Sve je to legitimno. Ima ljudi koji hoće napraviti film za zabavu. I ja to volim. Moj prvi film, Šejtanov ratnik, bio je horor komedija s elementima fantastike. To je u redu, ali s druge strane, ako se dobar dio mog života i druženja s prijateljima sastoji u tome da konstatiramo društveno-političke probleme, fer je da to pretvorim u film. Meni je čudno da se gomila ljudi iz generacije jednostavno ne bavi poličkim temama, zato što vrlo često brkaju dnevnu politiku i politiku uopće. To ne mora biti stranačko opredjeljivanje ili tako nešto, nego barem početak razgovora i dijaloga o problemima koje vidimo oko nas. Oni neće pobjeći ili se riješiti sami.

Može li film napraviti bitan pomak u takvim razmišljanjima?
Imali smo sreću da je film u Srbiji bio jako dobro gledan. Razgovor s političarima nema puno smisla, jer su svi oni dio neke iste priče i te ih stvari u principu ne zanimaju, ali mislim da je jako važno da pripadnici generacije o kojoj govorimo vide jednu drugu perspektivu koju u principu nemaju gdje drugdje vidjeti. Glavna nam je motivacija bila pokušati napraviti most, komunicirati upravo s tom mladom generacijom. Drago nam je što nakon toliko vremena možemo ustanoviti da smo uspjeli i da je film ostvario kontakt s publikom. Vjerojatno zato što priča dobro funkcionira na osnovnoj ljudskoj razini dobro je prihvaćena i, primjerice, na Novom Zelandu, gdje smo gostovali na jednom festivalu. Razgovor s publikom nakon projekcije trajao je oko jedan sat i iz postavljenih pitanja shvatili smo da su oni dobro razumjeli o čemu se u filmu zapravo radi, iako možda ne razumiju nijanse balkanske ili srpske političke scene. U toj je komunikaciji filmaša i publike važno shvatiti koji su dometi, da su to zrnca pijeska koja slažete i da nećete odmah promijeniti svijet. To je doprinos koji mi možemo dati.

Koliko je ljudi gledalo film u Srbiji?
Oko 80 000. To je fantastično, s obzirom na to da domaći filmovi u posljednjih deset godina imaju gledanost po par tisuća. S jedne strane zato jer su loši, a s druge zato što se zbog kompjutora, interneta, piraterije i sličnoga mlađa generacija odvikla od odlaska u kino. Sad imamo i nova, lijepa kina i multiplekse i vidim da u dvoranama ima dosta ljudi, što me veseli.

U središtu su priče skinheadi i nogometni huligani, no Šišanje nije film o njima.
To je film o fašizmu, ali ne javno proklamiranom, nego o fašizmu kojim se iz potaje, iz mraka, ali iz moćnih organizacija uklopljenih u službene strukture manipulira mladima, koji nisu ni svjesni što zapravo čine i u čijoj su službi. To je film o gubitku slobode, koji je konačan rezultat svakog fašizma. To je sudbina gora od smrti. Nacionalisti nisu bili zadovoljni filmom, no to smo i očekivali. Nismo ni planirali napraviti crowd-pleaser, nego smo nastojali biti iskreni, izravni i pošteni koliko možemo. Bilo je i hvaljenja i osporavanja, ovisno o tome iz koje je pozicije netko gledao, a zanimljivo je da je to posve poništilo umjetničku kritiku – ljudi nisu bili sposobni nadići svoje političke stavove i uglavnom su o filmu pisali iz svoje političke pozicije.

Film je, s prekidima, sniman četiri godine. Je li se toliko oteglo i zbog samog sadržaja, odnosno nedostatka želje da netko producira takav nezgodan film?
Apsolutno da. U Srbiji, Sloveniji, Hrvatskoj, svim tim malim zemljama, ovisite o državi i državnim fondovima, a mi jednostavno nismo dobivali novac sve do ubojstva francuskog navijača Brisa Tatona u centru Beograda, što je vrlo uznemirilo javnost. Tad smo konačno dobili novčanu podršku, mada smo dotad već zamalo dovršili film uz puno odricanja i entuzijazma cijele ekipe, koja je željela da se ta priča ispriča.