Oživjelo djetinjstvo generacija
Prije snimanja s mladim smo glumcima imali dosta proba i nastojao sam stvoriti atmosferu igre i zafrkancije da bi se oni opustili, a na samom snimanju tretirao sam ih kao odrasle glumce, tako da problema na samom snimanju nije bilo

razgovarao Janko Heidl

U debitantskom cjelovečernjem filmu imate sve što se obično smatra tvrdim orahom za redatelja: djecu, životinje i radnju u ne tako bliskoj prošlosti.

Od samog smo se starta zafrkavali na taj račun, ali na kraju je sve ispalo dobro. Odmah smo posumnjali u uspjeh nekih zadataka koje sam u scenariju namijenio psu, ali je pas imao dobrog dresera i izveo je sve što smo htjeli. Recimo, mislili smo da neće biti izvedivo da pomogne Koku povući konopac kojim spuštaju Maricu s balkona. Na snimanju smo rekli: „Probajmo, a ako ne bude išlo, smislit ćemo nešto drugo“. Međutim, uspjelo je. Jedino ga nismo mogli natjerati da zagazi u lokvu nakon kiše, svaki ju je put zaobišao. Sve to što smo smatrali teškim na kraju se nije pokazalo takvim. Možda je to bilo slučajna sreća, ali sigurno je veliku ulogu u tome odigrala i činjenica da već dugo surađujem s ekipom iz Kinorame, s kojom sam radio film, i da smo dobro uhodani.

Je li djeci bilo naporno snimati i biti koncentriran svaki dan?

Prije snimanja radili smo dosta proba i nastojao sam stvoriti atmosferu igre i zafrkancije da bi se oni opustili, a na samom snimanju tretirao sam ih kao odrasle glumce. Antonio Parać, koji glumi Koka, snimao je trideset i tri dana, od trideset i pet koliko je trajalo snimanje. Ostali nisu dolazili svaki dan, no ovi koji su dolazili češće su stvarno uživali. Trudili smo se za njih svaki put organizirati neku novu igru i na kraju dana bili su umorni, ali sve je bilo OK. Naravno, te dane nisu morali ići u školu pa im je i to bila dodatna motivacija.

Jeste li za vrijeme priprema razmišljali da film preselite u današnjicu?

Vrlo brzo sam odlučio da to neću napraviti. Danas je u stranom dječjem filmu naglašen trend nekog oblika stilizacije, a uz to mi se činilo da bi u osuvremenjivanju Koka i duhova bilo nužno previše intervencija koje bi odvukle od njene kriminalističke osnove – morali bismo uvesti mobitele, facebook i slično, a to tad više ne bi bila ista priča. Kad je moj otac Ivan Kušan kao dosta mlad pisao tu knjigu, u nju je unio dosta vlastitih iskustava iz djetinjstva, a opisivao je kvart u kojem je živio, jer se u to vrijeme nije puno toga mijenjalo kroz godine. A ja sam pomislio da bih u vizualni dio filma volio unijeti i malo dojmova iz vlastita djetinjstva. Radnju smo načelno smjestili u 1982., ali nije nam bio cilj da budemo silno autentični i precizni u rekonstrukciji razdoblja, nego da atmosfera tog prošlog vremena doprinese priči. Zanimljivo je da smo neke stvari koje izgledaju kao na početku osamdesetih snimili danas upravo onakve kakve jesu – primjerice, u školi nismo imali gotovo nikakvih intervencija, pogotovo u hodniku, a u učionici smo samo zamijenili školske klupe i stolce koje oni još čuvaju u podrumu.

U filmu ima neuobičajeno puno glazbe koja daje iznimno dobre upute i doista efektno surađuje sa slikom.

Glazba pokriva oko sedamdeset posto filma. Jako smo pazili na to da ona odražava karaktere likova i njihove međusobne veze. Za vrijeme montaže skladatelj Dinko Appelt i ja zajedno smo prolazili kroz scene i točno odredili što na kojem mjestu glazba treba reći, a što ne. Kad je fini šnit bio gotov, Dinko mi je svaka dva dana slao što je napravio pa smo opet malo o tome razgovarali, ali kako smo se odlično razumjeli već otpočetka, tu više nije bilo bitnih promjena. Iako smo razmišljali da možda angažiramo orkestar, što smo si čak i mogli priuštiti, na kraju je Dinko sve producirao u računalu, jer kod nas tehnologija rada orkestralne glazbe za filmove nije tako dobro razvijena. Jako smo zadovoljni rezultatom. U planu je cijela serija filmova o Koku. Priprema se Zagonetni dječak, koji bi trebao režirati Dražen Žarković, a scenarij piše Hana Jušić. Ja ću režirati treći film, a planiramo ih ukupno pet. Osim spomenutih, to su Ljubav ili smrt, Uzbuna na Zelenom vrhu i Koko u Parizu, za koji, s obzirom na to da se dobar dio radnje događa u Parizu, nismo sigurni hoćemo li ga uspjeti napraviti. Ja neću režirati sve filmove, jer želimo ih snimiti razmjerno brzo, s ovim istim glumcima, prije no što narastu. Zato smo odlučili drugi film po redu prepustiti nekom drugom, odnosno Žarkoviću, a ja ću se za to vrijeme posvetiti radu na trećem filmu. Također mi se čini da je dobro da netko drugi unese nešto svoje, da se filmovi međusobno razlikuju. Iako po sadržaju prethodi Koku i duhovima, prvi roman iz niza, Uzbunu na zelenom vrhu, ostavljamo za kraj i snimat ćemo ga s drugim glumcima, zato jer je Koko tek u Koku i duhovima postao glavni lik, a u Uzbuni je on jedan od njih nekoliko.