• Razgovor: Draško Zidar, dobitnik Zlatne Arene za najbolju mušku ulogu, u filmu Kotlovina

    U kulinarskim vodama

     

    Na snimanju Kotlovine situacija je bila domaćinska, osjećali smo se kao jedna velika obitelj, tako da nije bilo pretjerane glume, jednostavno smo pustili da nas nose sadržaj i atmosfera

    Razgovarao Janko Heidl

    Jeste li uložili puno napora da biste svladali umijeće priprave kotlovine?

    Kao svakom pravom muškarcu, spravljanje kotlovine, čobanaca, paprikaša i roštilja svakotjedna mi je višekratna aktivnost, tako da nisam imao velikih problema u svladavanju kulinarskih čarolija.

    U kratkometražnom Zagorskom specijalitetu također ste majstor od kotlovine, u Korak po korak roštiljate...

    Tako, sve pomalo. Ove godine nekako me je opalilo s kulinarstvom. Ipak je Kotlovina, gdje smo rezali piliće i prasetinu, bila puno pitomija nego Zagorski specijalitet, u kojem smo posegnuli i za ljudskim mesom. Ove godine na Puli sam igrao u čak pet filmova ‒ ovima koje smo spomenuli te u Flekama i u Josefu. To mi se često događa i u kazalištu pa se znamo zafrkavati da bih trebao dobiti neku nagradu samo za količinu.

    Ipak, nagradu ste dobili za konkretnu, veliku ulogu domaćina Mirka u Kotlovini.

    Mislim da je tajna tog doživljaja u tome što je na ekranu atmosfera prilično domaća, plivamo u onome što je potpuno normalno i to je lijepo pogođeno. Situacija na snimanju bila je domaćinska, osjećali smo se kao jedna velika obitelj, tako da nije bilo pretjerane glume, jednostavno smo pustili da nas nose sadržaj i atmosfera. Ovo mi je drugi film koji sam radio s Radićem. On radi na vrlo miran način, nema potresa, nema povišenih tonova. Ako nešto baš ne ide, radije stanemo pola sata-sat da se u razgovoru dogovorimo, objasnimo jedni drugima što treba, nego da bezveze tratimo materijal i vrijeme. Ekipa je bila usklađena, svi smo jedni drugima bili spremni na pomoć i doista je bilo lijepo snimanje.

    Film je prilično specifičan po tome da puno glumaca glumi i razgovara istovremeno, na istom mjestu.

    Postoje neke tehničke poteškoće oko snimanja takvih scena. Snimatelj Vedran Šamanović, nažalost pokojni, sjajno je to snimao kamerom iz ruke i hvatao pojedinosti koje su kasnije izvučene iz konteksta koji se događao pred kamerom oko stola. Te su scene na svoj način zahtjevne i više puta izgledaju prljavo te se čini da iz toga neće ništa ispasti, međutim dobrom organizacijom, dobrom voljom i prirodnošću ljudi koji su tamo sjedili ispalo je jako dobro.