Kod vas mi se sviđa što u svakom filmu u potpunosti promijenite osobnost, toliko se stopite s filmom da ga ne obilježite svojom izvanfilmskom osobnošću, nego ona apsolutno funkcionira unutar cjeline. Bio to Gibonnijev spot, Hribarov ili Matanićev film.

Nekako sam se u filmu dobro snašla, bez da sam to planirala. Sve je krenulo od filma Ta divna splitska noć. Prije njega bila sam u kazalištu i nisam imala neku veću priliku, i onda se dogodio taj film koji je značio pomak. Ne mogu reći što radim; imam neki svoj odnos prema tome koji zapravo ne analiziram puno i promjenjiv je. Kad sam god pomislila da sam nešto shvatila i da znam kako što ide, svaka sljedeća prilika me demantirala i svaki sljedeći projekt bio bi nešto potpuno drugo.

Koliko su redatelji s kojima ste radili svjesni kakav glumački dar imaju pred sobom? Mislim da se dajete jako puno na filmu.

Što više radim, sve manje znam za drugi način nego dati se. Mislim da u cijelom životu, pa tako i u poslu, ne dati se zapravo znači oduzimati sebi. Na neki način, kada daš sebe, ne iscrpljuješ se, ne mučiš se. Davati se znači naprosto biti tu, pokušati se izraziti na autentičan i opušten način. To je za mene vrlo bitno. Kad uspijem očistiti se od svih zahtjeva u glavi i presinga, kad uspijem biti jednostavna, ja sama dobijem jako puno. Tada ni nakon cijele noći snimanja nisam iscrpljena. Naravno, postoji tjelesni umor, ali nema grča. Kad nema grča, svi dobivaju.