Ima li razlike u snimanju niskoproračunskog hrvatskog filma u odnosu na filmove kakve uobičajeno snimate u Italiji?

I u Italiji sam snimala niskoproračunske filmove, tako da mi rad u 2 sunčana dana nije bio novo iskustvo. Ali, ugodno sam iznenađena koliko se produkcija brinula za nas i koliko im je bilo stalo da nam ništa ne nedostaje: uvijek je bilo pitke vode, hrane, mjesto na koje se možemo skloniti od sunca, od kiše... Može se činiti banalnim, ali riječ je o važnim stvarima bez kojih je uistinu teško raditi. U talijanskim niskoproračunskim filmovima nije rijetka situacija da su producenti kao neki neprijateljski tabor i kažu vam: Baš nas briga, snađite se! Ovdje je producent bio naš prijatelj. 

Koliko ste znali o Hrvatskoj prije ove suradnje?

Moja je obitelj podrijetlom iz Istre; baka je rođena u Tinjanu, pradjed se školovao u Puli. No, hrvatska mi kinematografija nije bila poznata, do mene su češće dopirali filmovi iz Bosne i Hercegovine. Kada sam se s Ognjenom telefonski dogovarala o radu na 2 sunčana dana, rekao mi je da je riječ o komediji. Prilično sam se iznenadila i pomislila kako Hrvati doista imaju vrlo bizaran smisao za humor. Rekla bih da film ipak nije komedija, iako se kroza nj tiho provlači neki hrvatski smisao za ironiju i crni humor koji mi se čini bliži engleskom nego talijanskom humoru.

Što vas je potaknulo da prihvatite ponudu?

Najviše redatelj Ognjen. I zato što mi je bio simpatičan preko telefona i zato što sam gledajući njegove filmove Armin i Oprosti za kung fu shvatila kako bi otprilike ovaj film mogao izgledati, mada mi scenarij nije bio baš sasvim jasan otprve.