• Leon Lučev, glavni glumac i suproducent filma Na putu: Zanimljiv proces upoznavanja

    Da to pitate pedeset ljudi što je tema filma, bilo bi pedeset različitih odgovora. Ono o čemu bih ja govorio jest pitanje mogućnosti izbora, mogućnosti promjene, mogućnosti traženja sebe kroz vjeru, slobodu, bilo što, u današnjem svijetu. Mnogi ljudi su me pitali zašto se moj lik pridruži vehabijama. Za mene je to potpuno jasno. On je tamo našao sigurnost, pripadnost

      

    S filmom Na putu prvi puta ste se okušali kao producent. Kakvo je bilo to iskustvo?

     

    Producentsku kuću imam već tri godine, ali nisam htio žuriti jer ne ovisim o tom poslu. Na putu mi se učinio idealnim početkom jer ima dobru priču. Nije bilo lako, ali je proces učenja bio zanimljiv i sigurno ću se nastaviti time baviti. Recimo, kao glumac se daješ na platnu bez zadrške, no kao osoba možeš ostati zatvoren. No kada si producent, ne smiješ biti zatvoren. To mi je korisno iskustvo i kao osobi i kao glumcu. Osobito sam bio zadovoljan projektom Kino u gostima kojim smo Na putu prikazivali u sredinama koje nemaju kino-dvorane, a sa ciljem da približimo film na velikom platnu ljudima koji ga nisu u mogućnosti često vidjeti odnosno da potaknemo lokalne vlasti da eventualno vrate kina u mjesta koja ga nemaju.  

     

    Što biste rekli, koja je tema filma?

     

    Da to pitate pedeset ljudi, bilo bi pedeset različitih odgovora. Ono o čemu bih ja govorio jest pitanje mogućnosti izbora, mogućnosti promjene, mogućnosti traženja sebe kroz vjeru, slobodu, bilo što, u današnjem svijetu. Mnogi ljudi su me pitali zašto moj lik, Amar, učini to što je učinio, zašto se pridruži vehabijama. Za mene je to potpuno jasno. On je tamo našao sigurnost, pripadnost.

     

    Koliko ste o vehabijama znali prije snimanja?

     

    Nisam znao ništa. Prvi put sam za vehabije čuo kada su fizički napali Queerovce na Filmskom festivalu u Sarajevu prije dvije-tri godine. Pripremajući se za film tražio sam nešto što je meni, u mom sustavu života, prihvatljivije na nivou vjere, nešto što mogu razumjeti. Tako sam došao do sufijske loze i derviša. To mi je pomoglo da pristupim ulozi onako kako inače radim, odnosno da gradim neku scenu koja ne piše u scenariju i koju zovem nulta scena. To je ono po čemu moj lik jest to što jest i onda znam od čega radim odmak i koje vrste. Upoznao sam nekoliko sufija i danas se s njima odlično družim. Proces upoznavanja bio je jako zanimljiv, ali katkada i vrlo ozbiljan; pripadao je području nepredvidljivog. Raditi film također nije bilo nimalo lako, jer riječ je o vrlo zatvorenoj zajednici u koju se teško probiti, a pogotovo snimati. Kao primjer spomenut ću da nitko nikada prije nas nije uspio snimati džamiji u kojoj smo snimali.

     

    Što mislite, zašto vam često daju uloge Bosanaca?

     

    Tonko Lonza, moj profesor na ADU, jednom je rekao da sam jedini hrvatski glumac koji ne zna govoriti hrvatski, pa sam onda odlučio glumiti na svim drugim jezicima osim na hrvatskom (smijeh). Nemam pojma zašto mi daju takve uloge. Ali u njima se dobro osjećam. Razumijem mentalitet, razumijem jezik, tako da mi nije problem uhvatiti taj duh. Ali, evo, u zadnje sam vrijeme radio i sa Slovencima i u Srbiji...