Cilj nam je bio zahvatiti fragment života i prepustiti gledateljima da sami uzmu svoje elemente. Nismo željeli objašnjavati što je bilo prije niti što će biti poslije. I toga smo se cijelo vrijeme držali: u taj smo život samo ušli i iz njega izašli

U vašim smo filmovima navikli na bogatstvo sadržaja i slojeva. Ovdje je sve ogoljelo.

To je bila ideja: likovi u prvom planu. Realizam, naturalizam. Sve je utemeljeno na stvarnim iskustvima, na novinskim člancima, na nečemu što se uistinu događa oko nas. Cilj nam je bio zahvatiti fragment života i prepustiti gledateljima da sami uzmu svoje elemente. Zanimljiv je u tom smislu bio moj razgovor s rumunjskim scenaristom i redateljem Razvanom Radulescuom koji je žestoki zagovornik principa da se ne objašnjava što je bilo prije niti što će biti poslije. I toga smo se cijelo vrijeme držali: u taj smo život samo ušli i iz njega izašli. Početna ideja za film bila je puno šira. Bilo je puno priča, jedna prolazna slika otuđena grada. Tijekom vremena prošli smo kroz dosta scenarističkih radionica, lagano sužavali stvar i koncentrirali se na lik Mare koja ne želi pristati na sustav konzumerizma i ostalih doktrina tipičnih za današnje društvo, čiji je izravni nusprodukt lik Milana kojega glumi Krešo Mikić. On je nekakav izbljuvak vremena, čovjek koji se ne može snaći, koji se osjeća osamljenim i otuđenim. Želja za ljubavi, naravno, crta je koja se provlači kroz sve moje filmove.

Mnoge će razveseliti što ste do gola skinuli Janka Popovića Volarića koji je odlično odglumio nedokučivog oca i supruga. 

Janko je imao najveću tremu jer mu je to prva glavna uloga u filmu. Nadam se da će se nakon ovoga otisnuti u neke ozbiljnije vode no što su sapunice iz kojih ga znamo.

Nakon scenarističkih suradnji s književnicima Matom Matišićem, Robertom Perišićem i Milanom Živkovićem, sada vam je partner Tomislav Zajec.

Tomo Zajec ima afinitet prema nečemu što bi se moglo označiti kao urbani život, a ovo je ipak priča o Zagrebu. Kada smo prikazivali Kino Lika, rekli su nam da to nije tipična slika Like. A ja sam rekao: Čekajte da snimimo film o Zagrebu! Odlučili smo se za analizu grada koji je okićen, a ustvari prilično hladan. Pisce suscenariste pronalazim prema temi scenarija, odnosno filma. U nekim scenarijima imam potrebu ići sam – točno sam osjećao koji je smjer, primjerice, Tuluma. U filmu kao što je Majka asfalta treba puno raditi, pronaći ravnotežu i zato je dobro da to radi dvoje ljudi, pa čak i netko iz drugog medija kao što je književnost. 

Dojmovi s pulskog Festivala?

Sjećam se kada sam 1998. bio na Festivalu, prije nego što sam izašao van s prvim filmom, osjećao sam se jako nelagodno. To se u zadnje tri-četiri godine jako promijenilo. Ljudi se ovdje osjećaju ugodno. Nešto se pomaknulo i to ima veze sa smjenom generacija, ne samo autora nego i onih koji se bave Festivalom. Bez obzira na to što još puno toga treba unaprjeđivati i pomicati, atmosfera je postala jako ok. Mislim da je to plodno tlo da se ovdje napravi festival jači nego što netko može uopće zamisliti. Naročito kada imaš onaj prefiks 57.! To je znak tradicije koja bi se morala iskoristiti. Nema razloga zašto Hrvatska ne bi imala užasno jak filmski festival, a ovaj bi to mogao postati.