U filmu Dalibora Matanića uspjeli ste pokazati što je filmska gluma i riješiti se (očekivanog) tereta glumca iz sapunice.

Životni mi je san jednom čuti tu rečenicu. To mogu zahvaliti Dadi. Dao nam je veliku slobodu. I Mari (Mariji Škaričić, op.a.)također. Jako smo dugo probavali. Prvih šest mjeseci  nalazili smo se na kavama i pivama, potom dva na dva Dado-Mare i Dado-ja, a onda i svi u troje i imali smo potpuno istu slobodu redukcije teksta pri probama. Ne u smislu improvizacije da mijenjamo određenu repliku, nego u smislu potpune promjene. Takva sloboda san je svakog glumca.

Jesu li probe ono što je glumcu najpotrebnije da bi dao maksimum?

U svom kratkom iskustvu doživio sam i puno proba u kojima se ništa ne događa. Treba znati voditi probe i probe trebaju biti smišljene na određeni način. Mora postojati određeni itinerer. Ovo su bile korisne probe, gdje se nije gubilo vrijeme. Probajući repliku ili scenu, pokušavali smo što dublje zaderat. Naravno, kad je počelo snimanje, otvorile su se mnoge druge stvari, ali bez proba ne bi ih ni bilo.

Zalijepe li probe na vas kao glumca emocije koje tumačite u filmu, za razliku od sapunice, koja je više konfekcija pa je iskustvo kroz koje prolazite manje intenzivno?

Drugačije je. Ne bih htio govoriti protiv sapunica kao ni protiv jednog glumačkog žanra. Različito je kad učiš tekst za predstavu i kad učiš tekst za sapunicu. Scenu u sapunici znaš svega tridesetak sekundi nakon što si je snimio jer traži drugačiju vrstu memorije. Skačeš iz jednog u drugo i to je izvrsni trening – ali tog treninga nekad bude previše. Ovdje smo ulogu zajedno tražili. Glumac se tu osjeća fantastično.