Žene-redateljice-omnibus. Koliko je takav pristup filmu trenutno suvremen i uopće potreban?

Ne znam koliko je inteligentno s producentske strane, ne znam koliko je marketinški lukrativan potez, ali u žensko-redateljskom smislu je jedan od potrebnijih i čestitijih poteza na filmu u ovom trenutku. Postoji nešto što se zove žena-redatelj, postoji ženski rukopis, ali neću se baviti time što je od toga ovaj omnibus. Željela sam naglasiti da se nešto što je ženska priča ispriča iz ženske vizure i tretira na način ženskog problema. Nešto se mijenja u ženskim ulogama na filmu posljednjih godina na ovim prostorima. Žena više nije predmet, stvar, funkcija, drugi plan-peti plan, nego glavni junak sa problemima koji su problemi suvremene žene u tranzicijskom društvu 21. stoljeća, a pritom smo svi toga svjesni – uloga žene se promijenila, ali se to malo vidi u našim kinematografijama.

Ono što me posebno zaintrigiralo kod vaše priče jest to da prikazuje ženu na rubu – ženu koja je pokušala suicid – dakle krajnje krhku ženu, dok s druge strane demonstrirate njenu nevjerojatnu snagu.

U pravu ste. Za čitav film vrijedi da su ženski likovi likovi koji misle – dakle koriste mozak. Koriste i sise i dupe, ali koriste mozak. Funkciju, ali i srce.Trudila sam se da moja junakinja ima i mozak i srce.

Da, ne vidimo joj sise, ali inzistirate na njenim prelijepim usnama…

Da, bilo mi je bitno da su u našem filmu žene spremne donijeti odluke i da iza tih odluka stoje. Sve su jake, sve imaju problem… to nisu lake priče. To nije razonoda, ali vas ipak tjera na razmišljanje.