Francuski glumac Andy Gillet, jedan od inozemnih gostiju ovogodišnjeg Festivala igranog filma u Puli gdje se predstavio kratkometražnim filmom Vječna mladost, šarmantan je sugovornik i vrlo fotogenična osoba te ne čudi da se uz glumu neko vrijeme vrlo uspješno bavio poslom fotomodela.

Glumac ste i fotomodel. Koja je karijera započela prije?

Kada sam došao u Pariz kako bih upisao glumačku školu, počeo sam se baviti poslom fotomodela, tako da se može reći da sam karijeru fotomodela započeo prije no glumačku. Volim putovati i upoznavati nove ljude, a posao fotomodela to mi je i omogućio. Novcem koji sam tako zarađivao plaćao sam sate glume.

Danas se poslom fotomodela bavite tek sporadično.

Da, i to uglavnom ne na francuskom tržištu. Razlog tomu prilično je banalan. Većina redatelja u modelima vidi samo lijepa lica i nije im spremna ponuditi izazovnije glumačke zadaće, te sam morao odabrati. Nisam dvojio i odabrao sam glumu.

U vašoj filmografiji izdvaja se film Ljubav Astreje i Celadona koji je režirao ugledni Eric Rohmer. Kako je došlo do te suradnje?

Rohmerova producentica Françoise Etchegaray vidjela je produkciju glumačke škole, zapazila me i preporučila redatelju, koji me pozvao na razgovor. Razgovor je trajao skoro dva sata tijekom kojih gotovo i da nismo razgovarali o filmu nego o umjetnosti općenito. Rohmer je želio provjeriti jesmo li na istoj valnoj duljini, odnosno hoće li od mene moći dobiti ono što je mislio da je potrebno za tumačenje lika Celadona. Na kraju me zamolio da pročitam dio teksta na starofrancuskom i dobio sam ulogu. Bila je to jedna od najugodnijih, a zasigurno najmanje stresnih audicija u mojoj karijeri.

Kako je bilo na samom snimanju?

Rohmer nije redatelj koji glumcima daje precizne i stroge upute. Obično bismo tijekom prijepodneva uvježbavali neku scenu na lokaciji, dok bi on promatrao. Potom bi razmjestio kamere i prizor snimio onako kako je zamislio. Najčešće bez ponavljanja. Kako smo glumili na starofrancuskom, takav je način snimanja zahtijevao veliku koncentraciju

Koji vam je od ta dva redateljska pristupa bliži?

Volim na snimanje doći temeljito pripremljen, znati ne samo tekst nego i pozadinu lika koji tumačim, sve o vremenu u kojem se odvija radnja i mnoštvo ostalih detalja. No kada dođem na set, želim sve to zaboraviti i otvoriti se prema ostalim glumcima i dopustiti da iz nas izađe prava magija. Kamera nažalost ne uspijeva uvijek uhvatiti sve što se dešava na setu. Primjerice, kada bi Stéphanie Crayencour koja glumi Astreju zapjevala, na setu bi sve utihnulo, a to se ne osjeti u tolikoj mjeri u samom filmu.

Kako je bilo snimati Vječnu mladost?

Prilično naporno, jer smo snimali uglavnom noću i usred zime, a kad živa na termometru ode u minus, biti više sati na hladnoći nije baš najugodnije. No to se sve zaboravi kad je konačni rezultat dobar.

Nastupali ste u kazalištu.

Želio bih ponovo glumiti u kazalištu, no prava se prilika za to otvara rijetko. Kako nisam akademski školovan glumac, vrata subvencioniranih kazališta u kojima se radi većina projekata koji me zanimaju teško se otvaraju. Ponude pristižu iz privatnih kazališta, no riječ je uglavnom o komercijalnim projektima u kojima rijetko pronalazim dovoljne glumačke izazove.

Upravo ste završili snimanje filma U potrazi za izgubljenim vremenom.

Riječ je zapravo o dva filma, jer je zbog opsežnosti radnje podijeljen u dva zasebna filma. Odglumio sam Proustovog najboljeg prijatelja.

Redatelji vas uglavnom vide u kostimiranim ulogama. Postoji li uloga koju biste željeli zaigrati?

Ako govorimo o kostimiranim ulogama, onda je to zasigurno Dorian Gray. Sviđaju mi se likovi koji imaju više slojeva i nisu ni crni ni bijeli. S druge strane, volio bih konačno ulogu i u filmu suvremene tematike.