Čovjek kod kojeg smo snimali film Sedamdeset i dva dana pekao je domaću rakiju i to takvu da se doslovno od jedne čašice zavrti u glavi. Tko zna što stavlja u to! Jednom smo se zeznuli pa smo trgnuli prije scene. Velika greška

Koliko se rakijice popilo na snimanju Sedamdeset i dva dana?

Eh! Čovjek kod kojeg smo snimali pekao je domaću rakiju i to takvu da se doslovno od jedne čašice zavrti u glavi. Tko zna što stavlja u to! Jednom smo se zeznuli pa smo trgnuli prije scene. Velika greška.

Kako je bilo naći se u društvu glumačkih legendi kao što su Rade Šerbedžija, Bogdan Diklić, Mira Banjac, Dragan Nikolić?

Imao sam veliku tremu: kako se uklopiti, kako naći humorni ključ? Ja imam svoj osjećaj za to, stariji glumci svoj. Onda sam odlučio pričekati da se svi skupimo, pa vidimo. Ipak je riječ o ljudima s više iskustva, majstori pa ću se prilagoditi njima. Morali smo naći sredinu koja, sudeći po reakciji publike u Puli, funkcionira. Imam osjećaj da smo uspjeli napraviti nepretenciozan film koji se sviđa publici, tako da sam na kraju vrlo zadovoljan. Divim se tim glumcima koji imaju toliku kontrolu nad onim što se događa. Točno znaju gdje je kamera, kako se trebaju postavljati... To je nevjerojatno. I ja imam nekog iskustva, ali kod njih je to fenomenalno. Kakav god bio njihov stil, posao rade s puno većom opuštenošću nego, recimo, ja. To im je normalno, u krvi im je. Lijepo je to vidjeti. Valjda ću i ja jednoga dana sve moći s lakoćom.

Mijenjate li svoj lik u odnosu na ono što piše u scenariju?

Nisam još naišao na scenarij u kojem nisam poželio nešto promijeniti. Najviše zato da približim lik sebi, da mi bude uvjerljiviji. Nisam dramaturg i ne mogu sagledati cjelinu, ali ako imam povjerenja u čovjeka s kojim radim, kažem što bih mijenjao u svojoj ulozi. U  razgovorima tada ili dođemo do boljeg rješenja ili me uvjere da je to što piše točno.

Što ste promijenili u liku Milana u filmu Majka asfalta?

Nisam htio da nakraju ispadne psihopat. Htio sam da nađemo način kako prikazati čovjeka koji ima problem, a da nije lud. Stalno smo, primjerice, mijenjali kraj u kojem Milan razgovara s malim Brunom; držali smo ga otvorenim sve do dan-dva prije snimanja. U nekoj ranijoj verziji Milan tu poludi, vadi pištolj, žena se uplaši za dijete... Čak mi je i trganje lampica koje je ostalo u filmu bilo previše. I bilo bi mi draže da se ne čuje što mu mali šapne.

Postoji li neka važnija razlika na setovima mlađih redatelja kao što su Matanić i Šerbedžija u odnosu na onu kod veterana Grlića?

Kod Grlića sam snimao kratko, svega dva-tri dana. Koliko sam uspio primijetiti, vladala je više akademska atmosfera, svi šute, ozbiljni su, tu se radi. Kao da radiš neki, ne znam, njemački film. Prvi put sam se susreo s time, na to nisam navikao. A Danilo i Matanić su opušteniji tipovi, kod njih je nekako vedrije. Meni više odgovara kad je opušteno.

Kakvi vas osjećaji vežu uz pulski Festival?

Kada sam glumio u Svjedocima Vinka Brešana, prvi put sam taj film pogledao u Puli. Šokiralo me kada sam na tom ogromnom platnu u krupnom planu, kratko ošišanog i snimanog širokokutnim objektivom, vidio sebe i svoj nos od tri metra. Tada sam naučio da svaki svoj film moram pogledati prije Pule, da se u Areni ne bih morao držati za stolac.